Značenje Lokruma u pejzažu DubrovnikaPostanak, razvoj i obilježlja Lokrumskih vrtova i perivoja

Otok Lokrum
Izuzetan perivoj u gradskom prostoru Dubrovnika

~ pogled na Lokrum iz Dubrovnika ~

Značenje Lokruma u pejzažu Dubrovnika

Gradski prostor današnjeg Dubrovnika u užem smislu obuhvatio je padinu Srđa od Kantafiga do Orsule s prijelazom na poluotok Lapad uključujući na zapadu otočić Daksu a na istoku otok Lokrum. Fokus čitavog tog prostora je stari grad sa svojim gustim kamenim tkivom okružen impozantnim vijencem gradskih zidina.
U blizini starog grada, s njegove istočne strane, smjestio se otok Lokrum. Kako se Lokrum protegao u duljinu od oko jednog i pol kilometra, formirao se morski kanal koji ga dijeli od tog gradskog središta i gradskog naselja Ploče - Sveti Jakov.
Promatrajući Dubrovnik s nekog povišenog stajališta s pogledom usmjerenim prema jugoistoku, na tom području grada Lokrum je posebno uočljiv. Taj dio Dubrovnika prepoznatljiv je ne samo po jedinstvenom starom gradu već i po Lokrumu, koji se smjestio na primjerenoj udaljenosti od njega, ni sasvim blizu ni suviše daleko. Na najbližim točkama međusobno su udaljeni nešto više od pola kilometra, što potvrđuje njihovu razdvojenost, ali ne u tolikoj mjeri da bi oslabio napon prostornih silnica koje ih povezuju, pa se jasno osjeća da oba prostorna subjekta pripadaju istoj urbanoj cjelini.
Dakle, na istočnom dijelu današnjeg Dubrovnika susrela su se dva zasebna i sasvim različita, ali oba vrlo atraktivna segmenta njegova prostora: stari grad kao njegoro ishodište, zgusnuta jezgra ukupnog gradskog prostora, njegov najdragocjeniji dio i najveća gradograditeljska i graditeljska vrijednost, a u moru na primjerenoj udaljenosti o njegovu boku izronio je otok Lokrum, najveća prirodna vrijednost Dubrovnika.
l dvije izuzetne prostorne vrijednosti stoje tu jedna naspram drugoj, takoreći jedna drugoj nadohvat ruke: stari Dubrovnik i njegov otok Lokrum. Jedna od tih dviju vrijednosti jedinstven je artefakt, dok panoramski gledano drugom dominira element prirode, Odijeljene su i u isto vrijeme spojene neutralnim elementom morsko favoir-poširokom trakom morskog kanala, koji se među njih provlači i prati razgibano povijesnu obalnu liniju kopna i Lokruma.
Ove se dvije po svom karakteru različite prostorne pojave u gradskom pejsažu Dubrovnika veoma skladno dopunjuju pridonoseći osebujnoj ljepoti panorame.
Izuzetnost otoka Lokruma u gradskom prostoru Dubrovnika ogleda se, dakle, prvenstveno u njegovu položaju i prostornom odnosu prema staroj gradskoj jezgri. A Lokrum se u tom prostoru smjestio ne zagrađujući tu jezgru i ne sprečavajući neposredan susret visokog kamenog zida poduprtog okomitim hridima s otvorenim beskrajem pučine, već radijalno se pružajući u smjeru jugoistoka približivši se starom gradu samo ispružajem na svom sjevorozapadnom kraju.

Prostorna uloga Lokruma sastoji se prema tome u njegovu sudjelovanju u formiranju gradskog pejzaža Dubrovnika, u doprinosu izvanrednoj artikulaciji njegova istočnog dijela. No time ipak nije iscrpljeno značenje Lokruma u pejzažu Dubrovnika. Posebna urbana i pejzažna osobitost otoka Lokruma u prostoru Dubrovnika ogleda se naročito u činjenici što je najvećim dijelom obrastao bujnom pretežno spontanom zagasito zelenom vegetacijom. Njegovo zgusnuto zelenilo dominira panoramom istočno-jugoistočnog prostora grada jednako kao i bijeli vijenac kamenih zidina s gustim tkivom kamenih zdanja i rdastim krovovima nad njima.
Za vrijeme rasprava o otoku Lokrumu vođenih u Dubrovniku 1967. godine uz ostalo napisali smo i ovo: "Potpuno obrastao vegetacijom (misli se na Lokrum -op. B. Š.)" ... on je harmonična protuteža kompaktnom bloku kamenog grada. On akcentira i uveličava postojanje ovog jedinstvanog grada, pa je prema tome njegova uloga u pejzažu Dubrovnika veoma značajna.
Zamislimo li Lokrum bez vegetacije, kao goli kameni otok, uviđamo da se njegovo značenje u ovom predjelu s estetskog stanovišta, a to znači sa stanovišta ljepote i privlačnosti predjela, iz temelja mijenja. U tom slučaju Lokrum bi predstavljao nepoželjan kontinuitet kamenoj cjelini grada, umrtvljavao bi atraktivnost ovog grada u pejzažu, oslabio bi njegov položaj u estetskom odnosu u atraktivnom smislu.
Dakle, potreban nam je Lokrum prekriven vegetacijom radi potpunije ljepote grada i predjela u kojem leži.

Ovoj ocjeni prostornog i pejzažnog značenja zelenog Lokruma, koju smo izrekli i objavili prije dvadeset godina, ne bismo imali ni sada što dodati. Sasvim je sigurno da se zeleni Lokrum i bijeli kameni grad skladno upotpunjuju tvoreći jedinstven, prepoznatljiv i izuzetno dopadljiv krajobraz.

Postanak, razvoj i obilježlja Lokrumskih vrtova i perivoja

Otok Lokrum danas je vrlo poznat rekreacijski objekt ne samo Dubrovnika već i čitava našeg primorja, iako je tome u prilog išla osobitost njegova položaja i njegov istaknuti udjel u urbanom pejzažu Dubrovnika, posebno s obzirom na blizinu čuvenog starog grada, zatim s obzirom na veličinu te njegovu zanimljivu horizontalnu i vertikalnu raščlanjenost, a naročito pak s obzirom na izvanrednu obraslost otoka bujnom vegetacijom, zbog čega je Lokrum i proglašen rezervatom, tome je posebno pridonijela i činjenica što je otok danas ujedno i veliki gradski perivoj.
Povijest preobrazbe Lokruma od divljeg otoka do najvećeg perivoja Dubrovnika vrlo je duga i zanimljiva.
Počeci preobrazbe začeli su se, što je i razumljivo, na najnižem planu otoka, na prostranoj oniskoj zaravni jugoistočnog dijela otoka, koja se od lučice Portoč provlači između dviju uzvišica i Ijevkasto širi prema pučini između Mrtvog mora i Dumanjskih banja. Tu zaravan najvećim dijelom tvori plodno tlo.

U povijesti razvoja dubrovačkih vrtova lokrumski vrtovi zauzimlju istaknuto mjesto.
Početkom XI. stoljeća pa sve do današnjeg vremena na tom je dijelu otoka neprestano čovjek uređivao prostor, pa je već u davnoj prošlosti taj ravniji i plodniji predjel otoka mijenjao svoj prirodni karakter. Sa samostanom benediktinaca u žarištu ta je zaravan već dosta rano bila pretvorena u kultivirani prostor. Svakako, činjenica je da su blag reljef, plodno i dovoljno duboko tlo te lakši pristup otoku morem na tom mjestu, jer postoji relativno zaštićena lučica, uvjetovali da je baš taj dio otoka izabran kao najprikladniji za lokaciju samostana, crkve i nastambi.
Poznato je da su se u srednjem vijeku uz samostane stvarali manji ili veći sklopovi obradivih površina za uzgoj kultura potrebnih u prehrani i liječenju redovnika, l ovdje na Lokrumu iskrčena je spontana vegetacija, a iskrčeno tlo privedeno je kulturi, što je svakako bilo nužno za izdržavanje samostanske i još k tome otočke kolonije.
Tako je na niskoj zaštićenoj zaravni okrenutoj suncu i pučini pred mnogo stoljeća počelo stvaranje lokrumskih vrtova. Kao i ostali srednjovjekovni prigradski dubrovački vrtovi, tako su i ovi lokrumski od svog postanka najvećim dijelom spadali u grupu takozvanih korisnih vrtova. Ti su korisni vrtovi bili oblik najintenzivnije obrađenih agrarnih prostora. U njima su se gajile kulture koje su zahtijevale osobito poznavanje uzgojnih vještina.
Prema nekim pretpostavkama i ime samog otoka upućuje na to da Lokrum nije bio samo šumoviti otok nadohvat Grada, već da je na njemu od davnine bilo uzgajano vrijedno bilje, koje se koristilo blagim podnebljem i zaštićenim staništem. Zapravo, postoji tumačenje da je ime otoka postalo od riječi "acrumen", što znači kiselo voće, odnosno agrum, što je zajednički naziv za neke korisne vrste citrusa. Kako je ime otoka starije od dolaska benediktinaca na njega, po toj bi se pretpostavci moglo smatrati da je dio površine na Lokrumu bio kultiviran već i ranije.

O njegovanosti lokrumske zaravni piše i De Diversis u svom poznatom "Opisu Dubrovnika" iz 1440. godine. Tu on bilježi: "... na otoku koji se zove Lokrum, nalazi se drugi manastir i opatija crnih fratara u habitu svetog Benedikta. Oni imaju vrlo velike prihode. Tamo su hramovi preblažene Djevice Marije i svetog Benedikta kao i stanovi fratara kojih ima više. Tu je i ubožište siromašnih svjetovnjaka, koji se izdržavaju od prihoda opatije. Cijeli otok pripada manastiru. Na njemu ima mnogo vinograda koji daju dobro vino, plodnih povrtnjaka i lijepih vrtova." (Označio B. Š.) "Na otoku ne živi i ne radi nitko osim opata, fratara i tih siromaha i nema neke druge kuće osim samostanskih zgrada. Kada je more mirno, tamo ponekad dolaze građani i stranci iz pobožnosti ili radi okrepljenja duše i tijela.
Navedeni De Diversisov opis Lokruma daje više vrlo zanimljivih podataka za ovo razmatranje. Kao što je poznato, otok je bio pod upravom bogate lokrumske opatije, koja je raspolagala imanjima i na drugim predjelima dubrovačkog teritorija. Prostor oko samostana na lokrumskoj zaravni bio je obrađen, a uzgajale su se vrlo vrijedne kulture kao što su vinova loza, uzgoj koje je već odrana bio vrlo raširen na dubrovačkom tlu, te razno povrće. De Diversis pak ne spominje samo vinograde I povrtnjake, koji su u prigradskim prostorima imali karakter takozvanih korisnih vrtova, već on govori i o lijepim vrtovima. On je vjerojatno time označio onu kategoriju kultiviranih prostora u blizini i u sklopu samostana i nastambi koji su, zahvaljujući svom polikulturnom karakteru obilježenom zanimljivim stablima u to vrijeme najčešće voćki, pa voćnim i aromatskim grmovima te zeljastim i cvjetnim biljkama, zračili posebnim ugođajem privlačeći pažnju ne samo stanovnika Lokruma već i posjetilaca, kojih je, kako vidimo, već i u ono vrijeme bilo. Zapravo već se i tada ponekad na Lokrum dolazilo radi provoda i užitka, čemu su uz uređene vinograde i povrtnjake posebno pridonosili i lijepi vrtovi odnosno voćnjaci i cvjetnjaci skladno složeni.
Na Lokrumu se, kao i kod nekih drugih samostana na dubrovačkom području, pored njegovanih korisnih vrtova u sklopu poljoprivrednog posjeda unutar samog samostanskog sklopa javlja i drugi oblik vrta. Radi se o klaustarskom vrtu uređenom u otvorenom dijelu klaustarskog prostora. Pored toga što je i takav vrt često imao korisnu funkciju, on je ipak ponajprije bio poseban ugođajni prostor namijenjen duhovnim potrebama, pa se može tretirati posebnim tipom vrta za ugodu.
l danas u klaustru samostana na Lokrumu, kojem su u velikom potresu bila porušena dva krila, postoji vrt (si. 1), koji je tamo najvjerojatnije bio uspostavljen u vrijeme kada je klaustar izgrađen (XV/XVI stoljeće). Sada je u tom vrtu zastupljeno uglavnom drveće i grmlje stranog porijekla. No tu je i šimširova živica, koja se u vrtovima susjednih zemalja javlja već dosta rano, a kojom je i lokrumski klaustarski vrt uobličen u geometrijske likove. Svakako, ovaj klaustarski vrt s višestoljetnim kontinuitetom predstavlja prostor naročita povijesnog značenja u sklopu lokrumskih vrtova i perivoja.

Nešto mlađi podatak od De Diversisova, koji se odnosi na uređene prostore Lokruma, ali i taj vrlo dragocjen jer samo potvrđuje onaj De Diversisov, dolazi nam od Serafina Razzia. On u svojoj "Povijesti Dubrovnika s kraja XVI. stoljeća govoreći o Lokrumu također kaže da na otoku postoji "samo jedna opatija i izvanredan benediktinski samostan, koji je sagradila... Republika Dubrovačka, s prekrasnim vrtovima i vinogradima, na ravnom dijelu otoka prema jugu i istoku".
O starijoj povijesti lokrumskih vrtova teško je zasada kazati nešto više, no spomenuti izvori sasvim jasno govore da ta povijest seže u dosta daleku prošlost, pa istraživanja u tom pravcu treba nastaviti.
Sasvim posebno razdoblje ne samo za vrtove na otočkoj zaravni već i za čitav Lokrum započinje prelaskom otoka u posjed nadvojvode Ferdinanda Maksimilijana Habsburškog 1859. godine. To je vrijeme kada počinje novija povijest vrtnog i pejzažnog oblikovanja i uređivanja Lokruma.
Profesor botanike na padovanskom univerzitetu Šibenčanin Robert Visiani prilikom svog posjeta otoku 1863. godine potvrdio je da se oko samostana, a u to vrijeme preuređenog nadvojvodina dvorca, zelene i cvjetaju vrtovi, povrtnjaci, maslinjaci i vinogradi, koji ga okružuju. No pretvaranje Lokruma u ladanjski objekt austrijskog nadvojvode bila je takva promjena u pristupu njegovu uređivanju koja je značila ne samo posebno oblikovanje prostora oko dvorca već i provođenje niza oblikovnih zahvata kojima je postupno čitav otok pretvoren u perivoj. Nastavilo se i dalje s brižljivim njegovanjem poljoprivrednih kultura na prostoru oko samostana: vinograda, voćnjaka i maslinjaka. To je također bilo u skladu s ladanjskom namjenom otoka. Do danas se tu očuvao pejzažno vrijedan maslinjak sa sjeverne strane od sklopa dvorca. Ipak, treba istaknuti da se tada težište stavlja na vrtnoarhitektonsko i pejzažno uređenje otoka.
Od vrtnoarhitektonskih zahvata provedenih u tom vremenu treba najprije spomenuti uređivanje sastava vrtnih teresa podignutih uz sklop dvorca s orijentacijom prema moru. Te vrtne terase zajedno s klaustarskim vrtom postale su intimnim vrtom dvorca, koji je s istočne strane omeđen zgradom, s južne i sa sjeverne strane ograđen vrtnim zidom, a na zapadnoj strani otvoren pogledu na more.

Prolazom kroz vrata u zapadnom krilu ogradnog zida klaustarskog vrta i dolaskom na najvišu terasu, koja svojom dužinom prati taj zid dok se na sjevernom dijelu okomito prelama u četvrtasto prošireni krak, nailazi se na široko i s obzirom na ograničenu veličinu tog vrta gotovo monumentalno stepenište izgrađeno od fino klesana kamena. S obje strane prilaza stepeništu tu su još uvijek po dva primjerka stupaste tise, koji se javljaju kao pogodan biljni prostorni element u geometrijski oblikovanim vrtovima. One ovdje naglašavaju pravac kretanja stepeništem prema najnižoj i najprostranijoj vrtnoj terasi. Tu prostraniju terasu križaju dvije okomito postavljene staze, na križištu kojih se nalazilo fino klesano profilirano kameno postolje, na kojem je stajala ukrasna vaza ili neki drugi ukrasni predmet. Jedna od tih staza vodi od širokog stepeništa prema vidikovcu s kamenom klupom na rubnom zidiću odakle puca pogled na pučinu. Okomito na tu ide staza, koja s jedne strane završava vratima u južnom krilu ogradnog zida vrta, kroz koja se izlazi iz ograđenog sklopa dvorca prema otvorenim južnim površinama, sada livadama a u ono vrijeme maslinjacima, i Mrtvom moru, a na suprotnoj sjevernoj strani vodi preko omanjeg ali također lijepo klesanog stepeništa do bočne vrtne terase, čiju podužu osovinu predstavlja staza u produžetku one pridošle s donje terase. U osovini ove uže bočne a po visini srednje terase nalaze se u razmaku sa svake strane od finoklesanog kamena središnjeg postamenta po jedan stari primjerak cikasa, koji su tu od vremena uređivanja ovog vrta. To su najvjerojatnije najviši i najstariji postojeći primjerci cikasa u nas. Uza zid ove srednje terase očuvao se i izvanredan primjerak kokulusa sa slikovito izvijenim deblom i mjestimice sraslim granama. Zavrćući malim stepeništem od nekoliko stepenica na kraju ove srednje i s tri zida uokvirene terase, pred kojom se bio pružio mali rasadnik iz neutvrđenog vremena, dolazi se na sjeverni bočni krak već spomenute najviše i- pristupne terase. Taj prošireni četvrtasti krak bio je oblikovan kao poseban odjel vrta s fino klesanim kamenim postoljem i drugim ukrasom u sredini. S tog se proširenja prelazilo na podužni dio terase, gdje su vrata klaustarskog vrta s jedne a veliko stepenište s druge strane.
Izuzev spomenutih malobrojnih primjeraka, izvorni biljni element tih vrtnih terasa, posebno pak gledano s oblikovnog stajališta, ili je propao ili se deformirao. Uglavnom su nestali i kameni inventar i ukrasni elementi. Zato su ovi vrtovi u dobroj mjeri izgubili dio svog izvornog izgleda i nekadašnje atraktivnosti dvorskog vrta.

S obzirom na način uređenja vidljivo je da je ovaj sustav terasastih vrtova unutar sklopa dvorca bio oblikovan u duhu mediteranske vrtnooblikovne tradicije, riješen na formalan način s četverokutnim terasama, s geometrijski uobličenim vrtnim likovima na pojedinim terasama s manje ili više izraženom aksijalnošću i simetrijom te nekim tradicionalnim ali i egzotičnim biljnim elementima. Sve to govori da je vrt bio uređen klasicističkom manirom i da je mogao nastati u vrijeme kada se uređivao i Maksimilijanov dvorac. Po svojim oblikovnim obilježjima ovaj vrt predstavlja vrlo značajan spomenik vrtne odnosno pejzažne arhitekture XIX. stoljeća na našem primorju.

Dolaskom Lokruma u posjed Maksimilijana podizanjem ovih terasastih vrtova nije bilo iscrpljeno vrtno i pejzažno uređivanje otoka. Ta se aktivnost nastavlja i okretanjem jednoj specifičnoj vrtnouzgojnoj i vrtnooblikovnoj orijentaciji: uzgajanju i primjeni različitog egzotičnog bilja. Tako je prema zamisli i planovima Maksimilijana, pošto je bio upoznao blagu klimu Lokruma, krajem 1859. godine bilo započeto s podizanjem aklimatizacijskog vrta za brojne vrste egzotičnog bilja s raznih strana svijeta, a iz područja analogne klime ili iz nešto toplijih krajeva. Do proljeća 1863. godine na Lokrumu se uzgajalo više od šezdeset rodova egzotičnih biljaka.
Na prostoru između Portoča i Mrtvog mora, nedaleko od kultiviranih gospodarskih površina ali pod izraslim drvećem i unutar makije iskrčene su bile manje čistine, na kojima su posađene egzotične vrste drveća, grmlja i trajnica. Okolni gusti sklop prirodne vegetacije trebao je pri aklimatizaciji poslužiti kao prirodna zaštita mladom nasadu od vjetrova, studeni i posolice. Iako se slobodno unošenje egzotičnog bilja u prirodne predjele veoma izraženih izvornih obilježja i vrijednosti, a takav je i Lokrum, kosi s našim današnjim gledištima, takav je način postupka aklimatizacije predstavljao originalnu zamisao.

Koliko god je Maksimilijan kratko upravljao otokom, još su uvijek prisutni tragovi tog njegova poduhvata u makiji rubnih dijelova uz današnji perivoj pred samostanom. Tako je rubom jedne staze i sada prisutna veća grupa slobodno izraslih grmova afričke mirzine, a u njenoj blizini raste podivljali žutocvjetni jasmin. U blizini je i zahireni grm kokulusa. Nedaleko od njih unaokolo po makiji još donedavno rasli su brojni primjerci juke različite dobi, što upućuje na misao da su se tu s vremenom same reproducirale. Sličan slučaj je i sa žumarom, niskom lepezastom palmom.
Naš poznati vrtlarski stručnjak starije generacije dr. Zdravko Arnold, osnivač Zavoda za vrtlarstvo pri Poljoprivrednom fakultetu u Zagrebu, prvog zavoda orijentiranog na oblikovanje vrtova i pejzaža u Jugoslaviji, pisao je prije rata o Lokrumu navodeći brojne rodove i vrste egzotičnog bilja, koje je tu bio zatekao, a za koje znamo da nisu preživjele vrijeme prošlog rata. Zanimljiv dokument je, na primjer, njegova fotografija starog i visokog stabla araukarije izraslog unutar makijskog sklopa, za koje navodi da je bijedan ostatak nekoć bogate zbirke.
Pokušajem uvođenja u zelenilo Lokruma egzotičnog parkovnog bilja i formiranjem aklimatizacijskog vrta dobro je bio upoznat i naš botaničar na glasu, profesor na bečkom univerzitetu, Lujo Adamović. U svojim poznatim radovima o biljnom svijetu našeg primorja govori i o lokrumskom perivoju, koji je Maksimilijan bio dao urediti i žali što je perivoj nazadovao, jer je uz osobito njegovan prostor / perivoj bio i pokusni nasad egzotičnog bilja. Adamović ističe uvjerenje da je Lokrum veoma prikladan za njegovanje različitog ukrasnog bilja, pa je pisao da bi po njegovu uvjerenju Lokrum trebao postati ono što je botanička stanica na Helgolandu za područje Sjevernog mora.
Maksimilijan je, dakle, uz pomoć nama zasada nepoznate stručne ekipe osnovao i taj prostrani perivoj na istočnoj i jugoistočnoj strani od dvorca. Taj je prostor u svom užem pristupnom dijelu, naslućujući makar prema zatečenom stanju, bio također geometrijski oblikovan, s dugom pristupnom stazom, koja vodi od lučice do dvorca, i njenom usporednicom, na kojoj se javljaju četvorinasta i kružna proširenja na križištima od kojih vode kratke poprijeke spojne staze. Te staze i staza pred dvorcom naglašavaju poduže međusobno koso postavljene osi tog pravilnije oblikovanog dijela perivoja uz pristup i pred licem dvorca. Da je taj pristupni i na vrtni način uređeni dio perivoja mogao biti izveden već u Maksimilijanovo vrijeme, upućuje i podatak s karte priložene u Visianievu radu o Lokrumu. Iz karte se vidi da je spomenuti prilazni potez od Portoča do dvorca kao i prostor pred dvorcom u širini sličnoj današnjoj legendom označen pod kategorijom "vrtovi i maslinjaci".

Međutim, radovi na uređenju perivoja na tom dijelu otoka nisu bili obuhvatili samo uži pojas uz dvorac, već su zahvatili znatno šire područje. Njima je bio obuhvaćen cijeli šumski kompleks, na koji se spomenuti prilazni i na vrtni način uređeni dio perivoja naslanjao. A kako je već i spomenuto, u rubne dijelove tog kompleksa unosile su se i skupine egzotičnog drveća i grmlja. Radi se o jugoistočnom dijelu otoka s uzvišenjem oko 40 m n.v., koji je odijeljen od ostalog povišenog prostora otoka niskom prostranom zaravni s kultiviranim zemljištem unaokolo dvorca.
Taj predio otoka zaokružen je prostor, koji Visiani u svojoj karti iskazuje kao šumu ("bosco"), dok sav ostali nekultivirani prostor, a to je ustvari najveći dio otoka, iskazuje kao makiju ("boscaglia"). Taj šumoviti jugoistočni dio otoka bio je po svemu sudeći vrlo atraktivan već i prije prelaska otoka u posjed Maksimilijana, što se razabire iz Visianieva opisa te šume. Navodi se da je taj predio pored autohtonog grmlja obrastao i alepskim borovima i pinjolima vrlo zapažene veličine mjestimično, zatim prelijepim primjercima stabala česvine te lovorom i rogačima. Moglo bi se na temelju toga prosuđivati da je taj prostrani kompleks šume s obzirom na sastav i neke značajke nasada već i prije bio drugačije tretiran i po svoj prilici makar dijelom bio korišten kao prirodni perivoj. Pored izvanrednih primjeraka i skupina drveća, koji su se tu tada bili zatekli, poseban indikator koji nas upućuje na to jesu i nasadi lovora. Njih je Maksimilijan tu bio zatekao, a njihova prisutnost još je i danas na tom prostoru dosta zapažena. Spomenuti ćemo da je lovor drvenasta biljka koja je od starine prisutna u njegovanim vrtovima i perivojima Sredozemlja, a poznato nam je da se lovor bio sadio i u srednjovjekovnim vrtovima Dubrovnika.
Spomenuti jugoistočni šumoviti dio otoka oblikovan je kao perivoj: čitav splet krivudavih puteljaka vodi kroz sjenovito zelenilo starih borova, česvine, lovora i makije. Taj po svom karakteru i stilskim obilježjima romantični perivoj s brojnim tihim kucima, s ponekom rustičnom kamenom klupom u osami, bio je zelenim prostorom specifična ugođaja. Šetnjom se bez napora dolazilo od dvorca diskretno i neusiljeno uređenog predjela bujnog zelenila podesnog za duže zadržavanje.
Osim mreže krivudavih staza i stazica previđenih klupama i odmorištima, uz blijede ostatke egzotičnog bilja na njegovim rubnim djelovima, o radovima i nastojanjima na nekadašnjem uređivanju ovog dijela otoka govori i ovalni vodnjak, koji se nalazi sred šume, a izgrađen je od fino klesana i precizno postavljena kamena, ka kojem su se slijevale vode kanalićima napravljenim uz rubove staza. Ovaj je vodnjak vjerojatno služio kao spremnik vode za zalijevanje posađenog stranog bilja na malim čistinama u okviru prirodnog zelenila za vrijeme ljetnih suša, ali je ujedno bio i vrtnim dekorom te neočekivanim motivom vodenog ogledala sred gustog mediteranskog zelenila.
Uza sve već spomenute zahvate i nastojanja novih vlasnika pretvaranje Lokruma u prostrani perivoj time ipak još uvijek nije bilo dovršeno.
Zapravo, znatno veći dio otoka je onaj koji se od kultiviranih gospodarskih prostora na otočkoj zaravni proteže prema sjeverozapadu. Najprije je to središnji izduženi dio otoka visine oko 50 m n.v., koji se zatim postupno uzdiže prema najvišem vrhu otoka visine oko 90 m n.v. smještenim negdje na razmeđi prve i druge trećine dužine otoka gledano od strane Grada, da bi se postupno od vrha spuštao prema moru konično se šireći prema obalnoj liniji prelazeći pritom prema sjeveru u dvije manje glavice, a zapadno završavajući okomitim hridima. Različitost morfološko-topografskih karakteristika ovog izduženog sjeverozapadu i sjeveru orijentiranog dijela otoka u odnosu na prije prikazanu zaokruženu glavicu njegova jugoistočnog dijela, zatim različitost u slojevitosti i sastavu vegetacijskog pokrova, koji je ovdje predstavljen fizionomski jednoličnijom sastojinom razvijene makije, bitno se odrazila i na način pejzažnoarhitektonskog tretmana.
Ovdje je ponajprije potrebno spomenuti ophodnu stazu, koja kontinuirano obilazi ovim dijelom otoka s jedne na drugu stranu i koja na primjerenoj udaljenosti od ruba zelenila neusiljeno prati liniju obale omogućujući kružnu šetnju otokom. Ova je staza, makar onim dijelom okrenutim prema kopnu, po svoj prilici bila utrta već od davnine.
U načinu uređenja središnjeg dijela otoka posebno je pak zapažen oblikovni zahvat koji sačinjava sustav triju pravocrtnih i gotovo usporedno položenih staza zamjetne dužine od oko pola kilometra.
Srednja od tih triju staza vodi samim hrptom otoka, njegovom vododjeinicom, počinjući na izdignuću sjeverno od Portoča i završavajući na drugoj strani u spoju s kružnom stazom oko utvrde na vrhu otoka. Ostale dvije staze prate ovu srednju bočno svaka sa svoje strane: ona koja gleda prema kopnu vodi sjeveroistočnom padinom otoka i tangencijalno se spaja s kružnom stazom oko tvrđave, a ona od strane pučine vodi jugozapadnom padinom, nastavlja dalje u luku oko široko zaobljenog sjeverozapadnog kraja otoka i spaja se s jednom obilaznom stazom. Te tri usporedne longitudinale predstavljaju osmišljen sustav, što ne dokazuje samo konsekventna pravocrtnost i usporednost, već također i način izvedbe kao i njihova međusobna povezanost. Središnja hrptena staza posebno je oblikovana. Ona započinje manjom kružnom stazom poput prstena, od kojega zatim slijedi omanje uleknuće, koje se završava ponovnim izdizanjem na visinu otprilike u razini prvog prstena. Na tom je izdignuću u osovini staze postavljena druga manja kružna staza, drugi prsten. Od njega s obje njegove strane bočno se u pravcu spuštaju staze spojnice niza strane otoka, koje središnju hrptenu stazu spajaju sa spomenutim lateralnim usporednim stazama.

Te su staze izvedene s posebnom pažnjom. Bile su porubljene kamenim rubnjacima, mjestimično po potrebi podzidane, zatim kaldrmirane i nasipane a po potrebi previđene rigolima.
Središnja staza, koja je bila šira od bočnih i složenije oblikovana, čitavom svojom dužinom sve do pristupa stazi oko vrha otoka bila je s obje strane popraćena drvoredom piramidalnih čempresa. Taj se drvored sa strana staze očuvao još samo manjim dijelom. Usporednu bočnu stazu s kopnene strane također s obje strane prati drvored, ovdje horizontalnih čempresa. Usporedna bočna staza sa strane pučine najvećim dijelom svoje dužine podgrađena je kamenim podzidom, a uz suprotni rub prati je izgrađeni rigol za sakupljanje kišnice. Ona se jednolično uspinje i s obzirom na izrazitije krševit teren nije bila praćena sađenim drvoredom, već se s nje otvara privlačan vidik na pučinu i samostanski kompleks.
Ovi dugi i naglašeni pravci kretanja otokom, od kojih su dva bila praćena drvoredom, ističu formalni geometrijski koncept uređenja, čije je polazište također u klasičnim uzorima. No s obzirom na dinamično izražene prirodne značajke krškog otoka, koje nisu dozvoljavale postizanje znatnije širine uz prisutne visinske razlike terena, ti dugi pravci nisu mogli dostići ni približan dojam kakav su ostavljale aleje poznatijih evropskih klasičnih perivoja. Pa ipak, ovaj sustav triju usporednih pravocrtnih dugih šetnica s posebno oblikovanom središnjom stazom zanimljiv je a po svoj prilici i jedinstven takav pejzažnoarhitektonski pokušaj na neravnom krškom terenu našeg primorja. Klasicistički koncept vrtnog i pejzažnog uređenja bio je, dakle, protegnut s vrtova i dijelova perivoja oko dvorca i na središnji prostor otoka Lokruma.
Tako je zahvaljujući nizu prostornooblikovnih intervencija uz nekoliko spojnih ophodnih staza na raznim razinama oko širokog zaobljenog sjeverozapadnog i sjevernog kraja otoka čitav Lokrum poprimio osnovna obilježja uređenog perivoja.
Čitav je otok bio tretiran perivojem - to pored već prikazanih osmišljenih zahvata pokazuju i primjeri sporadičnih intervencija na pojedinim točkama sjeverozapadne polovine otoka. Tako se uz zaobljene pravce staza oko sjeverozapadnog kraja otoka, tamo od lazareta pa naokolo s pogledom prema Gradu i pučini, na pojedinim mjestima javljaju izrasla stabla otprije posađenih čempresa. Ona prate putove ponegdje u kraćim potezima, a negdje su u grupama prisutna na križanjima. Njihove visoke tamne krošnje, koje se hodanjem putovima provedenim kroz makiju zapaze već na izvjesnoj udaljenosti, pokazuju se kao svojevrsni orijentiri namijenjeni lakšem snalaženju pri kretanju otokom.

Na temelju prikazanog može se zaključiti da su u drugoj polovini XIX. stoljeća čitavim prostorom otoka Lokruma bili izvedeni vrlo opsežni pejzažnooblikovni zahvati koji su otok učinili velikim perivojem. Bilo je to moguće zahvaljujući tome što je u tom vremenu dva puta dolazio u posjed austrijske carske kuće: prvi put od 1859. do 1869. godine, kada je o otoku brinuo nadvojvoda Maksimilijan, i drugi put od 1878. do/1891, godine, kada je posebno zanimanje za otok bio pokazao prijestolonasljednik Rudolf. Obojica su tragično završili život, što se odrazilo i na periodičan procvat a zatim na nazadovanje u poslovima uređivanja i naročito održavanja otoka, njegovih uređenih prostora, uređaja i gospodarstva. Ipak, temeljni zahvati na uređenju otoka u tom su razdoblju bili uglavnom završeni, pa je otada Lokrum najveći uređeni perivoj na području grada Dubrovnika. Još je jedna činjenica vrijedna posebne pažnje: to je ujedno i dubrovački perivoj najduljeg trajanja jer se s prvim radovima uređivanja lokrumskih vrtova bilo započelo još u davnom srednjem vijeku.

Lokrum je prema tome prvorazredan i jedinstven povijesni objekt pejzažne arhitekture u nas.
Za uređenje otoka u Maksimilijanovo vrijeme Visiani je naveo da se izvodilo prema sretno osmišljenom i duhovitom nacrtu. Nažalost, nije nam pružena mogućnost da pokušamo doći do tih i drugih nacrta za uređivanje vrtova i perivoja Lokruma, a vjerujemo da oni postoje u austrijskim arhivima, pa je ovaj prikaz zasnovan uglavnom na vlastitim prosudbama temeljenim prvenstveno na nalazima na samom otoku.
Početkom devedesetih godina prošlog stoljeća prelaskom otoka pod upravu dominikanaca Lokrum kao uređeni prigradski otok veoma izraženih i istaknutih kulturno-povijesnih i prirodnih vrijednosti, uz glas koji je bio stekao kao dvorski objekt, postaje sve zanimljivi javnosti.
lako su ponekad građani i posjetitelji Dubrovnika na Lokrum dolazili radi odmora i užitka još u srednjem vijeku, tek se devedesetih godina prošlog stoljeća otok otvara širem krugu ljudi. Tada počinju učestalije grupne posjete otoku i njegovim zanimljivostima. Zna se također da je već 1904. godine postojala mogućnost prijevoza znatiželjnika, ljubitelja prirode i kupača čamcem iz gradske luke na otok svakog sata u danu.
Razvojem turizma posjete Lokrumu znatno rastu poslije prvog svjetskog rata. Nakon drugog svjetskog rata posljednjih su desetljeća dostigle vrlo visok broj od nekoliko tisuća dnevnih posjeta u punoj turističkoj sezoni. To govori da je Lokrum danas najposjećeniji perivoj i veliki rekreacijski objekt Dubrovnika.
Održavanje otoka i njegovih vrtova bilo je između dva rata uz stručni nadzor iz Dubrovnika povjereno dječjoj ustanovi koja je uspostavljena na Lokrumu. lako se vodila znatna briga o vrtovima," ustanova ipak nije imala dovoljno snage i mogućnosti da cjelovito obavlja taj zadatak.
Poslije drugog svjetskog rata površine pod poljoprivrednim kulturama na otoku preuzelo je i neko vrijeme održavalo poljoprivredno poduzeće "Rasadnik" iz Dubrovnika. Lokrumom kao prostorom gradskog zelenila upravljala je od svog osnivanja 1953. godine Gradska ustanova za parkove i ukrasno bilje iz Dubrovnika.
Već prvih godina svog djelovanja ta je ustanova temeljito popravila sve glavne putove po otoku, koji su bili veoma oštećeni i za vrijeme rata i neodržavanjem prvih poratnihVjodina. Također se pristupilo obnavljanju i održavanju vrtova i perivoja. Ta je ustanova u to vrijeme utvrdila i način zaštite Lokruma od eventualnih šumskih požara, fra se zaštita temeljila na postavci da treba dobro urediti i održavati vrlo razgraprjen sustav puteva i staza, a ne okomito krčiti prosjeke koje panoramski devatviraju osobito vrijedne predjele prirode.
Godine 1958. Lokrum preuzima Biološki institut JAZU iz Dubrovnika, unutar kojega se nakon izvjesnog vremena formirala posebna radna jedinica koja se bavila prijevozom putnika na Lokrum te uređivanjem i nadziranjem otoka. Godine 1968. to je dovelo i do osnivanja posebne ustanove, pod nazivom Rezervat Lokrum, koja je preuzela brigu o daljnjem održavanju i unapređivanju otoka.
Godine 1959. na inicijativu tadašnjeg direktora Biološkog instituta dr. Tome Gamulina bila je osnovana posebna stručna komisija sastavljena od unutrašnjih i vanjskih članova, koja se pozabavila problemima daljnjeg uređivanja i razvoja zelenih prostora Lokruma. Kako je Lokrum već od davnina raspolagao obradivim zemljištem, a kako je stoljeće unatrag već bio poslužio i kao objekt pogodan za introdukciju i aklimatizaciju bilja stranog porijekla sličnih podneblja, na prijedlog te komisije bilo je pored ostalog odlučeno da se na nekadašnjim poljoprivrednim, a tada već zapuštenim, površinama sjeverno od samostana osnuje vrt za aklimatuzaciju egzota.
Izrada projekta za uređenje tog vrta bila je povjerena autoru ovog napisa. Projekt je bio izrađen 1960. godine, a iste je godine radom na introdukciji egzotičnog bilja te realizaciji uređivanja vrta prema prihvaćenom projektu bio započeo dr. Lav Rajevski. Zahvaljujući njegovu dugogodišnjem radu danas je to vrijedan i zanimljiv botanički vrt i pored toga što još uvijek nije do kraja uređen.
Godine 1970. grupi stručnjaka bila je povjerena izrada posebne studije o Lokrumu, o njegovim vrijednostima te pravcima njegova uređenja i korištenja. Naručilac studije bio je Republički zavod za zaštitu prirode SR Hrvatske. Zaseban elaborat u njenom sklopu odnosio se i na vrtove Lokruma, a izradio ga je također autor ovog napisa. Sastavni dio elaborata bio je i nacrtni programski prikaz pojedinih kategorija zelenih prostora. Obrađeni su i prikazani ovi vrtni prostori: klaustarski vrt, vrtovi samostanskih terasa, perivoj pred samostanom, zeleni prostori kupališta, pejzažni maslinjak, vrt egzota i maslinjak u Lazaretu. Za svaki od tih prostora bio je dat prikaz stanja, označeni su bili pravci i mogućnosti uređenja, a sve to u skladu sa statusom otoka kao zaštićenog prirodnog rezervata kao i činjenicom da je Lokrum istaknuti kupališni i rekreacijski predjel Dubrovnika.
Brojni zahvati učinjeni su posljednjih desetljeća na uređivanju nekih dijelova otoka i na rješavanju nekih njegovih vitalnih problema. Kroz posljednje dvije decenije posebno se ističu radovi na uređenju kupalištnih zona i na uređenju infrastrukture otoka (voda, struja, telefon i dr.), što stvara uvjete za organiziranije korištenje i bolje čuvanje i zaštitu otoka.
Za kraj nam se čini potrebnim naglasiti da je pejzažnoarhitektonsko nasljeđe Lokruma izvanredna umjetnička i kulturnopovijesna vrijednost, pa će zato ubuduće trebati ulagati još vrlo mnogo volje, znanja i sustavnog rada kako bi pejzažne i pejzažnoarhitektomske vrijednosti kojima otok raspolaže bile uređene onako kako odgovara tako izuzetnom perivoju i glasu koji već dugo vremena uživa.

- Autor teksta: Bruno Šišić,