O gradnji lazareta na Lokrumu prvi put raspravlja Senat u Dubrovniku
14. siječnja 1534. godine.
Tih desetljeća XVI. stoljeća u nekoliko je navrata Dubrovnik žestoko
napadnut kugom - bar tako je suditi po dokumentima Historijskog
arhiva u Dubrovniku. U sam osvit XVI. stoljeća, točnije 1503.
godine u travnju mjesecu, javlja se epidemijska bolest u gradu,
najvjerojatnije unesena trgovačkim brodom koji je došao iz Barlette.
odnosno iz Aleksandrije, a možda i iz Chioggie - kako navodi Serafin
Razzi. Kako je pak bilo registriranih bolesnika i u Žuljani odnosno
po Pelješcu, teško je bilo odgonetnuti ishodište epidemije pa
su se nizom odredbi, upustava, novih zakona i protuepidemijskih
mjera stanovnici Republike pokušavali zaštititi i osloboditi straha
od neizlječive odnosno od smrtonosne zaraze. Glavni, a možda i
jedini lijek bio je i ostao, u tim i takvim prilikama (tih desetljeća
a i znatno ranije i kasnije, možemo slobodno reći i slijedećih
nekoliko stoljeća - op.a.): "Fuge cito, presto et tarde revertere",
tj. bježati smjesta, daleko i što kasnije se vratiti. Činovnici
kacamorti imaju neprikosnovenu vlast, određuju izolacijska mjesta,
naređuju koje i čije se kuće moraju spaliti, čija se imovina mora
konfiscirati, kamo i kada poslati zaraženog ili sumnjivog na zarazu
itd. itd. Njihove se odluke slijepo slušaju, njihovim se uputstvima
nedvojbeno vjeruje, njihovim dektretima i presudama se namah udovoljuje,
njihova je vlast neograničena. Biraju se među vlastelom koja se
najmanje boji kuge. Takvih je vrlo malo, pa smo svjedoci (listajući
arhivske zabilješke) poteškoća u odabiru činovnika kacamorta tijekom
vjekova u Dubrovačkoj Republici. Svjedoci smo i njihovih drastičnih
odluka kojima su nastojali zaustaviti ili bar spriječiti širenje
pogubne zaraze. Naglašavam: pogubne zarazne bolesti zbog toga
što je s današnjeg gledišta na zabilješke i arhivalije vezane
za epidemijska zbivanja u prošlim stoljećima - a nas u ovom izlaganju
zanima XVI. st. - teško razlučiti i odlučiti da li je epidemija
koja je vladala, harala i desetkovala stanovništvo bila epidemija
kuge. tifusa. dizenterije. malarije i si. ili neka druga zarazna
bolest. Naime, svaka se bolest koja bi se iznenada javila i odjednom
obuhvatila velik dio stanovnika, brzo širila i u viskom postotku
izazivala pomora stanovnika Grada i okolice nazivala: kužna bolest,
kužna epideminja. To je bila svaka epidemija koja se javljala
medu zgusnutom gradskom populacijom, naglo i bezrazložno buknula,
za koju nije bilo lijeka osim "žestokih" odredaba činovnika
kacamorta. skrušenih molitava, vjere u bezgraničnu i nepredvidivu
pomoć Božju i nadnaravne sile.
Kacamorti su tako. naprimjer, odredili 6. prosinca 1526. da se
krojač Andrija, za koga se vjerovalo da je u grad unio bolest
vrativši se iz Jakina, veže za kola i vuče Gradom a da cijelo
vrijeme bude štipan užarenim kliještima sve dok ne izdahne.
Isto su tako odredili da se porinu u more dva ratna broda koji
moraju stražariti od Cavtata do Stona da svakog sumnjivog uhvate
i primjereno kazne: da u Gradu ostane 200 vojnika: da se na gradskim
zidinama drže puni i spremni topovi orni za paljbu svakog momenta:
da se samelje velika količina žita koje se ima spremiti u lopudskim
samostanima : da se u gradski samostan spremi 10100 dukata za
potrebe vlade koja će se tamo preseliti: da se na Brgat i Prijevor
(Konavle) postavi 100 odnosno 30 vojnika stražara; određena su
sedmorica vlastele koji treba da preuzmu vlast u Gradu odnosno
Gružu; da se kockom bira član Malog vijeća koji će ostati u Gradu
odnosno u Gružu da obavlja dužnost kneza, itd.. itd.
Ovo je samo kratak prikaz širokih, možemo reci najširih ovlašćenja
koja su data činovnicima kacamortima, tj. ljudima koji štite i
paze ustrojstvo Republike u danima i mjesecima kada je Dubrovnik
napadnut epidemijskom bolesti.
Obilje podataka pohranjenih na policama Historijskog arhiva u
Dubrovniku govori o obezglavljenosti. ogromnim naporima i trudu
kojim se, mahom jalovo, nastojalo ublažiti katastrofalne posljedice
nastale pojavom i razvojem, rasplamsavanjem kužne odnosno epidemijske
bolesti.
Slabo poznavanje kontagioznosti, oskudna, zapravo - vrlo siromašna
razumnim sadržajem - nikakva zaštitna sredstva kojima bi se smrtonosna
zaraza mogla obuzdati; neslućene nepoželjne posljedice na sav
život i rad u Republici koji bi bio - u svim oblicima ljudskog
djelovanja paraliziran jer se svatko bojao, jer je svatko bježao,
skrivao se i pokušavao zaštititi glavu i goli život, zaboravivši
na vrijednost i važnost materijalnih dobara a samim time na opće
nazadovanje i osiromašenje u daljnjem djelovanju Dubrovačke Republike
- uvjetovali su da su Dubrovčani, u trenucima i mjesecima, rjeđe
godinama, predaha, tj. odsustva zarazne, pogubne bolesti, nastojali
iznaći način kako da se u novim epidemijama, koje će nepredvidivo
opet naići, što bolje pripreme i snađu.
Zbog toga je stvorena institucija karantene; zbog toga je i odlučeno
još 27. srpnja 1377. da se:
"... za sve one koji dođu iz kužnih krajeva,
ili krajeva koji su sumnjivi na zarazu, uvede period čišćenja,
izolacije od 40 dana izvan Dubrovnika..."
Zbog toga je i započeta izgradnja prvog dubrovačkog lazareta
na otoku Bobari odnosno na Supetru. Dinamika zbivanja u dubrovačkoj
trgovini, političke i ine prilike na jadranskim obalama i neposrednom
zaleđu, uvjetovali su da se kako je na početku navedeno, raspravlja
u dubrovačkom Senatu, početkom srpnja 1543, o gradnji lazareta
na Lokrumu. Slušali su se savjeti činovnika kacamorta. u prvom
redu.
Zašto na Lokrumu ?
Lokrum je nadomak grada, sve što se tamo zbiva je pod kontrolom
"oka i uha" Dubrovčana: morem odvojen od zidina, čvrstih
i sigurnih (za ono vrijeme, kako se u ono vrijeme mislilo, živjelo
i zaključivalo), lako se do njega dođe, a opet je izoliran pa
i u nepovoljnim prilikama ne može naškoditi gradu i životu u njemu.
Krajem te 1534, točnije 19. studenoga prihvaćen je u- Velikom
vijeću dubrovačkom i plan za gradnju lazareta na Lokrumu. Taj
je plan Malo vijeće prihvatilo i odobrilo 18. prosinca iste te
1534. da se započne s gradnjom.
Gradnja lazareta kontinuirano teče slijedećih nekoliko godina
uz sitne preinake, zastoje i ometanja.
Iz arhivskih se dokumenata. 16. Studenoga 1553. npr. saznaje da
se nakon kraćeg prekida gradnja lokrumskog lazareta nastavlja
i da će biti: "...kvadratni lazaret s dvostrukim zidinama".
Onaj tko bolje poznaje povijest gradnje i smještaja lazareta kroz
povijest uočit će sličnost s gradnjom lazareta u Milanu - građenog
nešto ranije od ovog lokrumskog iz sredine XV. st.
Krajem 1555. raspravlja se i odlučuje u dubrovačkom Velikom vijeću
o novcu i ostavštinama određenim za nastavak i dovršenje gradnje
lazareta na Lokrumu. Na ulaznim vratima se 1557. postavlja natpis:
| "Collata pecunia ex piorum hominum
Testamentis Rhagusini patres fecerunt MDLVII Faxit D.O.M.
ut nullo unquam tempore hac ope opus sit" |
 |
"Pošto je dobiven novac od pobožnih
ljudi a po oporukama otaca domovine, blagoslovom Svevišnjeg
sagrađena sa željom da nikad ne bi bio potreban" |
Glavni zidovi lazareta dovršeni su 14. veljače 1586. - a da se
lazaret na Lokrumu nikad nije dovršio. O tome zasigurno znamo
iz arhivalija, a i sam Sarafin Razzi, koji je od 1586. do 1589.
boravio u Dubrovniku, piše u svojoj "La
storia di Ragusa" 1595. da lazaret nije dovršen.
Arhivske zabilješke o lokrumskom lazaretu susrećemo kroz čitavu
drugu polovinu XVI. stoljeću a i još kasnije, tj. i u prvim desetljećima
XVII. st.
Već i samoj ideji o gradnji lazareta na Lokrumu suprostavlja se
mišljenje ponekog od vlastele u Dubrovniku koji drugačije. razmišlja,
šire i unaprijed gleda na moguća zbivanja i događaje te na situacije
koje mogu nastati kada lazaret bude sagrađen i dat u funkciju
i korištenje.
lako je smještajem nadomak gradu, a opet izoliran morem i pruža
sigurnu zaštitu širenju epidemijskih bolesti - baš zbog toga,
ma koliko izgledalo korisno, praktično i svrsishodno - može u
slučaju da ga Mleci, ili bilo koji drugi neprijatelj Dubrovačke
Republike, zaposjedne, biti velika prepreka, biti veliki čimbenik
ugrožavanja slobode i samostalnosti Dubrovnika.
S Lokruma se lako može topovima pucati na grad: zaposjednuti Lokrum
znači i lakše zavladati Dubrovnikom, odnosno lako se može ometati
trgovački ili bilo kakav promet i prosperitet Dubrovnika, tj.
Dubrovnik se može lako učiniti izoliranim gradom, a to znači -zagospodariti
njime.
To je s jedne strane. Usto, kad se tako što i ne bi dogodilo,
sva roba i sav promet robom i robnim proizvodima, a od toga je
Dubrovnik živio i takvim življenjem osiguravao prosperitet, procvat
i napredak, mora se najmanje dvaput prekrcavati i prebacivati.
Time rastu i troškovi uskladištavanja, čuvanja živežnih namirnica,
udvostručavaju se radnici, stražari. ljudstvo koje se trebalo
brinuti za svaku vrstu robe koja je dolazila na Lokrum i kopnenim
i morskim putem.
Zbog svega je toga i bilo logičnije da se sagradi lazaret negdje
na kopnu, negdje ipak u blizini grada i nadohvat zidina i gradske
zaštite, čime bi se pojednostavio promet i čuvanje trgovačkih
interesa, dalo važnosti i vrijednosti poslovičnoj dubrovačkoj
štedljivosti, a ujedno održale obveze i propisi važeći za zaštitu
od epidemijskih bolesti. Stoga se 12. veljače 1590. u Velikom
vijeću u Dubrovniku odlučilo da se započne s izgradnjom lazareta
na Pločama, tj. da se započne s izgradnjom četvrtog dubrovačkog
lazareta.' Prvi je, kako je navedeno, bio na otocima pred Cavtatom
1377. g., drugi je bio na Dančama 1457. g., treći na Lokrumu 1534.
g., koji pak, kako po arhivskim zabilješkama možemo zaključiti,
nikada nije bio dovršen. Arhivalije vezane za lokrumski lazaret
sežu do 1691. g. kada se. kako je zaključeno u Vijeću Umoljenih,
"tamo moraju izvršiti neki popravci".
Premda lokrumski lazaret nije bio potpuno nikada dovršen, možemo
pretpostaviti da je i onakav kakav je desetljećima bio, služio
svojoj namjeni, svrsi i Dubrovčanima dobrodošao.
Iz arhivskih dokumenata koji se odnose na drugu polovinu XVI.
i prvu polovinu XVII. st. može se doznati da je ponekad, zasigurno,
služio kao izolacijski punkt za "okužene ili sumnjive na
zaraznu bolest": da su tamo ponekad slati stanovnici grada
u kontumac. izolaciju, karantenu, te da je ponekad i njegovo kamenje
služilo za daljnju izgradnju i utvrđivanje zidina Dubrovnika,
bar kako se može vidjeti iz zaključka Velikog vijeća od 11. travnja
1647. kada je naređeno da se: "...za utvrđivanje grada ne
smije uzimati kamenje s lazareta na Lokrumu".
Tako i za lazaret na Lokrumu kao i za sve što je ljudskom rukom
i djelom stvoreno vrijedi ono staro - vrijeme gradi, vrijeme razgrađuje.
Nama ostaje da nakon ovog kratkog osvrta i šturog prikaza zbivanja
vezanih za lazaret na Lokrumu uočimo dinamiku zbivanja i djelovanja,
različitost razmišljanja i raznovrsnost zaključivanja u dubrovačkoj
svakodnevici XVI. i prve polovine XVII. stoljeća.
- Autor teksta: Jurica Bačić,
o
lokrumu
