Proąlost otoka Lokruma Lazaret na otoku LokrumuLokrum u Srednjoj Europi

Lokrum u Srednjoj Europi

Moľda će se jednog dana ustanoviti kako impulsi pamćenja i zaborava ritmički ravnaju povijeąću. U toj igri arza i teza devetnaesto je stoljeće stvarna ľrtva dvadesetog. Jer ako je dvadeseto stoljeće na ičemu radilo svim svojim naporom i svom svojom voljom, bio je to rad na zaboravu. Na zaboravu bivąih sustava znakova, bivąih značenja, bivąih vrijednosti. A devetnaesto stoljeće upravo je obrnuto nastojalo na pamćenju, na oľivljavanju i obnovi uspomene. Ono je u svom naporu doąlo do simultanizma epoha; kao ąto je dvadeseto stoljeće, nakon ekspresionističkog grča koji nije niąta drugo nego predsmrtni grč pamćenja, doąlo do tabule rasae. "Proąlost svu zbriąimo za svagda" odnosilo se u prvom redu na devetnaesto stoljeće, l zaista, na svim se područjima ono joą uvijek nalazi na optuľeničkoj klupi. Ono, kako se joą uvijek često tvrdi, prekida kontinuitet ljudske kreativnosti i predstavlja vrijeme dekadanse, epigonstva i opadanja svih dosega kulture i umjetnosti. Čak se opći povijesni pregledi zaustavljaju negdje istekom prethodnoga vijeka, i u najnovijim enciklopedijskim priručnicima joą se događaju takve povijesne proskripcije. U novoj Enciklopediji likovnih umjetnosti povijest Dubrovnika prestaje padom Republike. Područje materijalnih svjedočanstava devetnaestog stoljeća ono je ąto se joą nedavno u valorizacijama smjelo glatko "skidati" u korist bivąih slojeva i prethodnih istina. A ipak je to devetnaesto stoljeće, i na ovim naąim dalekim obalama, stoljeće novog prestruktiriranja Evrope, novog pomaka Mediterana, u kojem doduąe nismo zadrľali svoje mjesto, ali smo stekli novo. l dubrovačka povijest ne prestaje na Napoleonov zahtjev, niti voljom Orsata i Dese, ąto spomenici arhitekture i sve sitnijih primijenjenih umjetnosti sasvim lijepo pokazuju. A jedan od spomenika po kojima se Dubrovnik upravo fiksira na novoj karti Evrope jest Maksimilijanov ljetnikovac na otoku Lokrumu.
Maksimilijanov ljetnikovac, zajedno s pripadajućim objektom straľarnice i okolnim kultiviranim pejzaľem, prvorazredni je spomenik historicističke arhitekture ne samo na dubrovačkom području nego i u Hrvatskoj i Jugoslaviji, a po svojim povijesnim "valencijama" spada među prvorazredne spomenike kulture XIX. stoljeća u Evropi.
Građen je polovicom XIX. stoljeća u mjeąavini neoromantičkih, neogotičkih, neorenesansnih elemenata, u eklektičkom duhu velikih evropskih sanjara toga doba, u duhu romantičnog historicizma, tako daleko od akademske suhoće i prijepisnih rekonstrukcija čestih potkraj stoljeća, l po datumu, dakle, spada među značajna i rana ostvarenja.
Građen je paralelno s dvorcem Miramare i očigledno je u njegovoj izvedbi, kao i u gradnji trąćanskog objekta, nadvojvoda Maksimilijan davao precizne sugestije. Vrlo kultiviran i odlučan naručilac, nije se zadovoljavao samo maglovitim naznakama, nego je ulazio u pojedinosti tlocrtne organizacije, u oblikovanje volumena, u potankosti opreme interijera, a naročito u izbor onih arhitektonskih elemanata koji su imali sugerirati narav, "status" objekta, njegove ľeljene povijesne reminiscencije.

Tri elementa prostornog doľivljaja dvorca Miramare valja u tom smislu posebno naglasiti. Prvi je oblikovanje Maksimilijanove sobe kao kabine na fregati. Taj prijenos prostora iz "plutajućeg" u "statični" kontekst proizlazi iz neizmjerne vjere u moć metafore. Dovoljno je reći "kao" pa da neąto bude "doista". Maksimilijanov se hir moľe promatrati u bezazlenom kontinuitetu sa selom Marije Antoanete, ali on ipak prelazi granicu igre i dolazi do ruba gdje se počinje ljuljati konvencija stvarnosti. Druga činjenica na koju valja podsjetiti jest da niti jedno izvorno staklo na dvorcu Miramare nije bijelo, ne propuąta prirodnu svjetlost. Sva su blago dahnuta ľućkastom ili pak ljubičastom bojom - bojom zore ili sutona. To je opet otklon od stvarnosne konvencije protjecanja vremena. Ne samo ąto se moľe izabrati i "zaustaviti" prostor nego se moľe izabrati i zaustaviti i vrijeme. Zora i suton, dakako, trenuci su dvojbenog odnosa svjetlosti i tame, kad se ne zna ąto u kojem smjeru kreće. Privilegirani trenuci sanjarije, oni su u simboličnom otporu prirodnim zakonima u dvorcu Miramare na cjelodnevnoj vlasti.
Treći je element jedan dekorativni detalj u reprezentativnom ulaznom prostoru dvorca. Na stropu visi veliki luster iz staklene podloge koja na prvom katu funkcionira kao dno bazena s ribama. Tako posjetilac u prizemlju ima "morsko dno", vodu s ribama iznad svoje glave - a u prvom katu kroz stakleno dno bazena vidi luster pod svojim nogama. Odnosi visine i dubine, "gore" i "dolje", "gornjega" i "donjega" svijeta poremećeni su na način dostojan nekog velikog, perverznog predloąka ąesnaestog stoljeća.

Dakako da u lokrumskom ljetnikovcu teąko moľemo traľiti tako doslovne i razrađene maniristične elemente. Uostalom, pojedinosti njegove opreme ostat će nam vjerojatno nepoznate. A niti je Maksimilijan bio tako "jednoznačno dvoznačan", u smislu da su maniristične crte njegove naravi uvijek morale izbijati u prvi plan. Pa ipak, doľivljaj lokrumskog ljetnikovca nije doľivljaj mediteranske vedrine i jasnoće. U tome zdanju ima neąto tjeskobno i neopuąteno. Ako se paľljivije analizira odnos njegovih masa, raspored otvorenog i zatvorenog na plohama, ako se pravo čita narav tornja, stječe se dojam da je taj ljetnikovac kuća progonjenog čovjeka. Sve njegove povijesne reminiscencije ne uspijevaju ga odrediti između tvrđave i ladanja. Ali ne u smislu u kojem nam je o tome dubrovačka renesansa ostavila lijepa svjedočanstva. Tu se uvijek znalo odakle dolazi neprijatelj. Na lokrumskom Ijetnikovacu sve su tvrđavne crte bez pokrića. Neprijatelj nije figura - nije čak ni uspomena - on je naprosto izvanjska stvarnost koju duąa shvaća kao prijetnju.
Vrlo je teąko, bez daljnih istraľivanja u arhivima Trsta i Beča, točno odrediti glavnog arhitekta lokrumskog ljetnikovca, budući da su se na sačuvanim dokumentima - nacrtima i narudľbama - smjenjivala različita imena. Ne zna se nije li projekt za Lokrum već paralelno s dvorcem Miramare radio isti arhitekt Čari Junker. Godine 1863. Maksimilijan poziva njemačkog arhitekta Fridricha da mu pripremi projekt nove rezidencije na ostacima stare opatije. Taj projekt nije poznat, ali iz godine 1867. postoji akvarel - ptičja perspektiva kompleksa s potpisom arhitekta Segenschmida. Danaąnji ljetnikovac gotovo u potpunosti odgovara jednom (malom) dijelu tog golemog zamiąljenog kompleksa, koji je pokrivao i prerastao cijelo područje nekadaąnjeg samostana. Moguće je pretpostaviti da se Segenschmidt, u cjelini projekta, prilagodio već izgrađenom dijelu na kojemu je investitor očito osobno sudjelovao. Godine 1867, dakle posljednje godine svog boravka u Meksiku i svoga ľivota, Maksimilijan, koji je uz Lokrum bio veoma vezan, naručuje za nj joą jedan projekt rekonstrukcije. Premda se u Meksiku morao baviti snovima, pa i arhitektonskim snovima, drugih dimenzija, nije izgubio Lokrum ni iz sjećanja ni iz maąte. Jer, kako kazuju onodobni pisci, nakon dolaska Maksimilijana Lokrum je bio postao "mjesto delicija", gdje se odvijao bogat i raskoąan ladanjski ľivot, lovovi na zečeve i fazane, donosila su se stabla iz svih krajeva svijeta, ostavljale su se najmilije osobne stvari. U oporuci, ąto ju je Maksimilijan redigirao 5. IV. 1864, medu takvim najmilijim stvarima, koje posebno ostavlja pojedinim bliskim osobama, spominje: "Barunici Sturmfeder, mojoj najstarijoj i najdraľoj prijateljici i dobročiniteljici, klecalo ąto mi ga je ona darovala za moj ąesti rođendan, i jedno se vrijeme nalazilo u Maxingu, a sada je na Lokrumu, zajedno s molitvenikom uvezanim u zeleni barąun. Za tu svoju malu "obećanu zemlju" naručuje, dakle, Maksimilijan čak s drugog kontinenta opet projekt obnove. U svoju pratnju bio je uzeo, radi pregradnje i nove dogradnje svojih meksičkih carskih rezidencija, arhitekta Juliusa Hofmanna. Hofmann je rođen u Trstu 1840. Prvu stručnu naobrazbu dobio je kod oca Franza, a zatim je veoma mlad otiąao u Beč. Po zavrąetku ąkolovanja vratio se u Trst i tamo djelovao. Iz Meksika je doąao natrag u Evropu upravo poradi Lokruma, no Maksimilijanova smrt obustavila je daljnje radove. Hofmannovi nacrti navodno su sačuvani u Albertini. Zanimljivo je za povijesno tkanje oko Lokruma da je Hofmann zatim stupio u sluľbu Ludwiga II Bavarskog, i radio je na dvorcu Herrenchiemsee i Neuschvvanstein. 1882-1883. Ludwig II prihvaća njegove planove za dvoranu majstora-pjevača u Neuschwansteinu hommage Tannhauseru i Parsifalu. Veliko spiralno stubiąte s nebeskim svodom na vrhu vjerojatno je također Hofmannovo djelo, a uz nj ćemo se ipak sjetiti spiralnog stubiąta lokrumskog ljetnikovca. Godine 1883 izrađuje se prema projektu Hofmanna i Franza Seitza Ludvvigov krevet za Herrenchiemsee. 1884. Hofmann sasvim nasljeđuje arhitekta Georga Dollmanna i radi na unutarnjoj dekoraciji Neuschvvansteina, posebno na patetičnoj krunidbenoj dvorani u obliku romaničke crkve. Od 1884. upravlja cijelom gradnjom dvorca Herrenchiemsee. 1886. Ludvvig II naručuje od Hofmanna projekt za kinesku palaču u Linderhofu, prema uzoru carske palače u Pekingu. Izvedbu te dalekoistočne, interkontinentalne sanjarije spriječila je samo Ludvvigova smrt.
Osobom i djelovanjem Juliusa Hofmanna Lokrum se, makar posredno, uključuje u same vrhove romantične kulture devetnaestostoljetne Evrope.
Povijesna vrijednost lokrumskog ljetnikovca gotovo je neocjenjiva. Lokrum je izabrano mjesto jedne uistinu velike i značajne osobe; Maksimilijan danas ne potresa svijet senzacionalizmom svoje tragične smrti, nego golemim razmjerima svojih znanstvenih interesa i zasluga, l Maksimilijanova politika, i Maksimilijanova sudbina bile su samo djelo kolekcionara koji je sabirao kontinente jednako kao leptire ili druge znanstvene uzorke i koji je osvajao carstva da bi mogao "produbiti povijest za koje tisućljeće". Lokrum je za nj bio komad teritorija na kojem ga je izazivala divota prirode i dubina vremena: a osim toga svaki otok ima opseg carstva. U svakom slučaju, joą otkad je je 1850. godine počeo krstariti Jadranom, austrijski nadvojvoda obiljeľio je mnoga naąa mjesta i postao faktor njihove povijesti. Nezaboravni put fregate "Novarav", koja je dvije godine, na Maksimilijanov poticaj, znanstvenom misijom ujedinjavala globus, zavąio je zapravo u Gruľu. U Gruľ je 21. 8. 1859. fregatu doveo remorker "Lucia" iz mesinskog tjesnaca, i tu se 22. 8. susrela s korvetom "Dandolo" i s parnom jahtom "Fantasia" na kojoj je čekao Maksimilijan sa Charlottom. Veliki banket na "Dandolu" te večeri sigurno također spada u stranice dubrovačke povijesti.

Zaąto toj povijesti oduzeti cijelo jedno stoljeće koje je itekako značajno i s ekonomskog, i s graditeljskog, i s kulturnopovijesnog stanoviąta? Da građevna vrijednost i značenje Maksimilijanova ljetnikovca u povijesti naąe umjetnosti i evropske umjetnosti nisu, ili ne bi trebalo da budu, sporni-pokazuje cijeli niz novih pojava u proučavanju i valorizaciji evropskog devetnaestog stoljeća. U onome ąto nas u ovom slučaju posebno zanima dovoljno je zabiljeľiti novu paľnju koju Italija posvećuje upravo dvorcu Miramare i njegovoj okolini; u ąirem smislu, dovoljno je podsjetiti na formiranje muzeja XIX. stoljeća Orsay u Parizu, kojim je kulminirala nova znanstvena orijentacija, i koji će, nadamo se, biti poticaj za drugačije stavove i na naąim obalama. Zaąto ne zgrabiti ono čega se hvata cijela Evropa, ąto iznova otkriva i ąto je iznova veľe? Zaąto ne izloľiti mjesto na kojemu se, na tako karakterističan način, isprepleće povijest znanosti s povijeąću sna i ludila?

Maksimilijan je poginuo barem dva puta. Jednom od plotuna u Meksiku, drugi put kad su njegova i Charlottina bista doľivjele lokrumsku defenestraciju u naąe doba. Negdje u moru, izjedene od soli i obrasle algama, one su od historicizma već postale historija i moľda se teąko razlikuju i od obličja iz onih davnih, autentičnih srednjih vjekova kojima su se ljudi Maksimilijanova vremena toliko nadahnjivali. Zaąto se, po uzoru na naąe najbliľe i one neąto dalje susjede - kojima dvorce Ludvviga Bavarskog godiąnje posjećuje viąe od tri milijuna ljudi - na određeniji način ne posluľimo legendom koja će vjerno hraniti objekt, otok i grad?
Maksimilijanov ljetnikovac treba zaątititi i obnoviti kako odgovara objektima najviąe kategorije. Premda je liąen svoga inventara i dokraja osiromaąen, ipak nije upropaąten u tlocrtu i volumenu i moguće ga je obnoviti u starom sjaju. Rekonstrukciju bi trebalo izvrąiti prema joą ľivim sjećanjima i prema trąćanskim analogijama. Zajedno sa straľarnicom, koja je objekt izvanrednih dimenzija i zamisliv u mnogim funkcijama, Maksimilijanov ljetnikovac mogao bi sluľiti u gradske reprezentativne, u muzejske i u ugostiteljske svrhe. U svakom slučaju, afirmacija ovog spomenika dobitak je za dubrovačku povijest i za dubrovačku budućnost.

- Autor teksta: ®eljka Ćorak,