Prošlost otoka Lokruma Lazaret na otoku LokrumuLokrum u Srednjoj Europi

Prošlost Otoka Lokruma
poglavlje    I. ~ II. ~ III. ~ IV. ~ V. ~ VI. ~ VII.

I. Uvod

Otok Lokrum sa 72 ha površine jedan je od najmanjih u skupini južnog hrvatskog primorja. Zimzelenim mediteranskim pejzažem s najvišim vrhom 91 m oduvijek je privlačio Dubrovčane i strance. Razdaljina 680 m od gradske luke nije ga potiskivala u nepristupačnu osamljenost, a ni dopuštala da ga zarobi gradska vreva.Prikladna proporcija blizine i udaljenosti u odnosu prema gradu dala je Lokrumu izuzetno značenje. Kao otok štitio je gradsku luku i brodove od razornih udaraca vjetrova i stajao kao obrambena predstraža.

~ Dubrovnik ~

Podrijetlo imena se izvodi od latinskog acrumen, acrumine, "agrumi". To je skupni naziv za kiselo voće i naranče. Budući da je naziv romanskog podrijetla, njegova bi povijest započinjala kasnije od drugih dubrovačkih okolnih krajeva. Oni nose predilirske, ilirske ili grčke korijene. Pretpostavlja se da su ga u ranom srednjem vijeku obitavali neki siromasi, "pauperes" u svom ubožištu (hospitium); da su živjeli redovnici i bazilijanci, a možda je bio i biskupsko sjedište. U prilog toj tvrdnji navodi se misao da nije bio pust i ogoljen, nego pun vegetacije. Međutim, za to su potrebna arheološka iskapanja i sigurniji dokazi.

Lokrum ulazi u povijest god. 1023. Tada su dubrobački nadbiskup Vital i načelnik Lampredije s gradskim plemstvom darovali svojim sugrađanima svećeniku Lavu i benediktincu Petru čitav otok Lokrum da sagrade na njemu samostan i nesmetano ga posjeduju. Tim činom počelo je dokumentirano razdoblje lokrumske povijesti.

II.

~ Reljef iz Benediktinskog samostana ~

Vlada nije slučajno izabrala Lokrum da tu podigne samostan. Smjestivši benediktince, na njih je posredno prenijela obranu otoka, gradske luke i grada. Lokrum je ostao sastavni dio Dubrovnika, grada-države, odnosno Dubrovačke Republike. Svako, pak njegovo zauzimanje, pljačkanje, ometanje i slični postupci mogli su povući protiv uzurpatora intervenciju jakih i uglednih crkvenih vlasti na međunarodnom planu. Kao samotanski posjed stekao je stanovitu autonomiju, eksteritorijalnost posebice na crkveno-državnom području. To dvojstvo vlasti u nekim povijesnim razdobljima se dopunjavalo, ali je isto tako uzrokovalo nesuglasice.
Odnosi između vlade i opata regulirali su se zakonom. Prema Statutu iz 1272. god. opat je posredovao i presuđivao u sporovima između svojih ljudi, u prvom redu obrađivača zemlje, u dužničkim i drugim manjim razmiricama i prekršajima, osim u slučajevima prolijevanja krvi, krađe i pljačkanja. Samostanski ljudi u sporu s građanima mogli su otkloniti knežev sud i predati parnicu sucima "de foris", tj. "dobrim ljudima". U sporu vrijednom preko 10 perpera slobodno im je tražiti ročište izvan grada. Dapače, ako netko ne želi odgovarati na sudu u gradu (in platea ante curia), po volji mu je izabrati neko skrovito mjesto u gradu ili se povući sa sucima na Lokrum. Redovnici će nesmetano ribariti u Rijeci dubrovačkoj 8 dana prije blagdana sv. Benedikta. Slično pravo imali su jedino knez i nadbiskup. Nisu dužni davati prinos za izgradnju katedrale koji se ubirao od brodova i tereta i upotrebe javnih mjera i utega, ako se radilo o samostanskim poslovima. Zauzvrat opat i redovnici pozivali su kneza na Lokrum na blagdan sv. Benedikta. Za vrijeme rata obavljat će diplomatske i političke misije u krajevima kamo ne bi smjeli putovati laici.
Lokrumski opat nosio je biskupske oznake: mitru, štap i sandale i celebrirao pontifikat u katedrali na Svijećnicu. Te privilegije mu je, kako se iznosi, podijelio 1149. papa Eugen III, a 1200. potvrdio Inocencije III. Opat ih je koristio do potresa 1667. god.
Opat je bio prisutan 1235. prilikom izglasavanja zakona o mirazu i ograničavanju raskošnih svadbi. Tom se zgodom prekršiteljima zaprijetilo ekskomunikacijom. Uživao je posebne časti. Po položaju bio je odmah iza nadbiskupa. Upotrebljavao je vlastiti žig. Sačuvan je onaj iz 1256. U samostanu su se čuvale isprave i dokumenti. Postojala je i škola za radovnički podmladak.
Na Lokrumu su se katkad do XVIII st. pokapala vlastela, ugledni velikaši iz zaleđa i dubrovački biskupi.

III.

Vladi je Lokrum bio koristan i zbog drugih potreba. Na njemu su redovnici bili obavezni od svojih prihoda dolično uzdržavati ubožište za siromahe (hospitium). On zacijelo postoji od samog osnutka samostana. Primali su strance i ugošćivali ih, po preporuci vlade, ili kad vladi nije odgovaralo da se te osobe zadržavaju u gradu.
Lokrum je trebao biti i ostati zdravo mjesto. Vlada je 1382. odredila da oni koji dolaze iz zaraženih krajeva borave neko vrijeme na otoku Mljetu, Sv. Andriji, Mrkanu i Lokrumu. Međutim, odmah je poništila dio odredbe koja se ticala Lokruma. U doba epidemije na Lokrumu je bila straža koja je pazila da zaraženi ne udu u grad. U takvim prilikama bilo je predviđeno da ovdje zasjeda Senat pod uvjetom da je prisutno najmanje 25 članova. Ipak, radi zaštite od epidemije vlada je od 1534, do 1557. gradila lazaret na Lokrumu. Kasnije, 1647. počela ga je rušiti da njegovim kamenjem učvrsti gradske zidine.
Okolni narod se katkada sklanjao na Lokrum da se spasi od neprijatelja. Kad se približavala opasnost, redovnici su upozoravali i dojavljivali stražama u gradu danju zvonjavom ili dimom, a noću vatrom. Ako se trebalo posebno brinuti da se brodovi prijateljskih država i admirala ne razbiju ili nasukaju i da im je jasan putokaz, na Lokrumu su se palile vatre da bude svjetionik.

IV.

Lokrum je igrao značajnu ulogu i u pomorskoprometnom pogledu. Brodovi su se redovito koristili Lokrumskim prolazom u uzdužnoj plovidbi kroz Jadran. Na sjeverozapadnoj otočkoj obali pogodna su sidrišta lučice Portoč i nešto skromnija Skalica. Inače čitav taj prolaz može služiti brodovima da se ukotve. Gradska luka je bila katkada pretijesna da odjednom primi veći broj brodova, pogotovu ako ih treba duže vremena držati privezane radi ukrcaja, iskrcaja, carinskih i drugih obaveza. Lokrumski akvatorij (kao i malo daljih luka u Župskom zaljevu i Cavtatu) pružao je mogućnost da brodovi čekaju da uplove ili da se na njima ovdje obavi posao.
Despotica Jelena, kćerka Tome Paleologa, ukotvila se 1462. pred Lokrumom čekajući da joj dopuste ulazak u grad.
Poslije potresa 1667. susreti sa strancima održavali su se na brodovima ispod Lokruma (sotto la Groma), jer ih se nije moglo primiti u grad.
često se u lokrumskim vodama obavljao trgovački promet. Vlada je dopuštala da se s brodova, koji su tu ležali, nabavi žito za gradske potrebe, različita roba (mercancias), pod uvjetom da na brodu nije Mlečanin ili je tražila da plate uobičajenu carinu, ako u gradu prodaju svoju robu (mercimonia). Tu se izvozi katran (smola za brod) i sirevi; ukrcavaju kupljene robinje i robovi.
Razumljivo je da se Lokrum shvaća kao gradska luka, zapravo njeno produženje, sidrište. Vlada npr. 1939. zabranjuje da se preprodaje vuna koja se nalazi na brodovima usidrenim od Lokruma do Veriga. Do Lokruma su smjeli 1378. doploviti izbjeglice iz Kotora. Dalje ne, očito jer je to već gradski prostor.

Oko otoka se u određenim prilikama stacionirala ratna flota. Kronike pišu da su se 971. Mlečani ukotvili kod Lokruma i Gruža u namjeri da iznenadnim napadom zauzmu Dubrovnik. Ovdje su se 1403. skupljale gradske ratne galije prije nego su krenule i akciju.
Godine 1797. komandant engleske flote nalazio se u lokrumskim vodama, odakle je uputio Dubrovčanima poruku. Kad je vlada 1799. zatražila vojnu pomoć Austrije da se uguši konavoska buna, predložila je da se ratna mornarica s vojnicima smjesti u vodama pod Lokrumom ili u Gružu.
Blizinu Lokruma i njegovih prednosti za sigurnost brodova mogli su zloupotrebiti i neprijatelji. U ratnim neprilikama pozorno se motrilo na lokrumski prolaz: koji su to, čiji su i kuda jedre ratni brodovi. Suradnja s neprijateljima redovito se kažnjavala smrću. Da bi se izbjegla velika razglašivanja, koja su mogla biti opasna i uznemiravajuća, izdajnici su bili potajno zadavljeni i, neki put, bačeni u more kod Lokruma.
Događalo se da su neprijatelji, skrivajući se oko Lokruma, postavljali zasjede, zaustavljali dubrovačke brodove, zarobljavali dubrovačke podanike.
Lokrum, kao važno pomorsko, lučko i strategijsko mjesto, bio je cilj i izravnih neprijateljskih napada i pljačkanja. Nije tih slučajeva bilo mnogo u tisućljetnoj lokrumskoj povijesti. Dubrovnik nije davao povoda da se protiv njega ratuje i oduzima dio njegova suverena teritorija. Kad bi nastupile teže ratne neprilike i obračuni, tad su neprijatelji, u prvom redu Mlečani, nastojali, pod isprikom ratnih potreba, da zgrabe koji dubrovački otok. Nije se radilo toliko o ratno-operacijskoj potrebi, nego da se ugrozi sam Dubrovnik i njegov opstanak. Neprijateljska posada na Lokrumu blokirala bi dubrovačku pomorsku i trgovačku djelatnost.
Godine 1378-1381. vodio se rat između hrvatsko-ugarskog kralja Ludviga, Genove i Padove protiv Venecije. Dubrovčani su bili uz svog kralja Ludovika. Kad se rat prenio i u Jadran, Dubrovčani ne dopuštaju da se venecijanski ratni brodovi približe Lokrumu na dijelu mora koji je između kopna i otoka. Naređivali su da se puca na svaki pokušaj pridora u taj prostor.

U doba rata II. svete lige protiv Turaka 1570-1572, Turci su prodrli u Jadran 1571. Opsjeli su, zauzeli i opljačkali Ulcinj, Bar, Budvu i Kotor. Produžili su do Lokruma i opljačkali samostan između 14. i 20. srpnja 1571.
Kudikamo opasnija situacija bila je godinama 1630. do 1635. Mlečani su zanijekali dubrovački suverenitet nad otocima Sušcu (kod Lastova), Moluntu i Lokrumu te pravo Dubrovčana na plovidbu i trgovinu po Jadranu. Kratkotrajno su se 1631. iskrcali na Lokrum i prozvali ga otok Sveti Marko. Dubrovčani razvijaju veliku diplomatsku aktivnost u Carigradu i gotovo svim evropskim dvorovima: Rimu, Beču, Parizu, Napulju, Milanu, Genovi, Firenzi i drugdje. Uspjeli su. Mlečani su 1635. popustili, priznali da je Lokrum dubrovački, i otočići Sušac i Molunat. Dubrovčani će slobodno ploviti i trgovati Jadranom uz simboličnu naplatu carine. Spriječili su da lokrumski opat i redovnici budu mletački podanici.
U doba velikog turskog rata od 1683. do 1699. Mlečani su zaokružili Dubrovnik s kopna i mora u namjeri da ga glađu prisile na predaju. Iskrcali su se i usidrili u Gružu, Cavtatu i Lokrumu i postavili straže. Nakon mira u Sremskim Karlovcima 1699. morali su napustiti čitav dubrovački okolni teritorij i povući opsadu Lokruma.

V.

Da bi mogao obavljati raznovrsnu djelatnost, samostan je raspolagao vlastitom gospodarskom podlogom. Ona je imala mnogostruku namjenu: osigurati životni standard i prirodnu reprodukciju neposrednih obrađivača zemlje; omogućavati uzdržavanje siromaha i redovnika; pridonositi građevinskom održavanju crkava i samostana; nadoknađivati izdatke kojima je samostan bio opterećen prema gradu; financirati diplomatsku i drugu djelatnost samostana i redovnika u službi Republike.
Prvotni posjed, kojeg mu je poklonila općina, bio je otok Lokrum. Kasnije je stekao nekretnine i kuće i izvan otoka.
Različiti su bili načini širenja posjedničke osnove. Redovnici, ulazeći u samostan, imali su pravo donijeti dio nasljedstva, koji je morao biti manji nego da je ostao svjetovnjak. Ako bi pristupio samostanu, a ne bi bio punoljetan (legittima aetas), tad nema pravo na dio. Pojedini vladari, velikaši, vlastela, građani, pučani darovnicama su, oporukama i drugim pismenim i usmenim načinima darivali samostan.

Budući da crkveni posjed trajno ostaje u vlasništvu crkve, kaptola ili samostana, nije se cijepao i otuđivao nasljednim diobama i sličnim postupcima. Da crkveni i redovnički posjedi ne bi jačali na štetu vlastelinskog zemljoposjedičkog sloja, vlada je veoma rano Statutom odredila da nitko ne smije oporučiti ili na drugi način pokloniti nekretnine nekom prosjačkom redu. One će se prodati, a samostan će primiti novac ili hranu ili druge potrepštine prema nahođenju prokuratora. Višak novca od prodaje podijelit će se siromasima ili će se njime pomoći siromašnim udavačama ili će se upotrijebiti za neke druge nužne potrebe. Odredba se kasnije ponavljala i kod diobe zemlje na Pelješcu.
Što je sve samostan posjedovao, kolika su primanja i rashodi zabilježio je 1783. Giuseppe Spinola u rukopisu "Registro, nel quale si contengono tutte le annue Rendite, e Pesi del Monistero, e Badia di Santa Maria e San Benedetto dell'lsola di Lacrome".
Posjedi su bili rasuti po čitavom teritoriju Dubrovačke Republike, osim na Lastovu. Najgušći su oko samog grada: u Šumetu u mjestu Šumet i Knežice; u Župi u naseljima: Brgat, Kupari, Čelopeci, Čibača. Zatim u Konavlima: Butkovina, Donja Gora, Dragovina, Mrcine, Zastolje; na Mljetu: Babino polje, Korita, Maranovići, Prožura; na Šipanu: Luka, Suđurađ. Slijede mjesta i otoci: Koločep, Lopud, Lakljan, Cavtat, Zaton, Gruž, Slano. U Rijeci dubrovačkoj su uživali pravo ribarenja; na Šipanu u Priježbi ribari su bili dužni dati dio kad tu bacaju mreže (ali to nisu strogo poštovali). Zatim nekretnine, u prvom redu kuće, u Dubrovniku, Rimu i Veneciji. Unatoč brojnosti posjedovnih čestica, samostan nije bio veleposjednik.
Zbog gospodarskog stanja i geografsko-strategijskog značenja Lokruma vlada je nadzirala njegovu ekonomiju. Ispočetka do polovice XIII. st. samostan je u tom pogledu bio prilično samostalan. Neki put je tražio posredovanje više crkvene vlasti. Npr. 1222. papinski legat Akoncije presudio je da lokrumski samostan ima pravo držati vinograde na Šipanu.
Od XIV. st. vlada je nazočna u samostanu preko svojih prokuratora. Godine 1303. određeno je u Velikom vijeću da se na sv. Mihajla, (29. IX) biraju trojica prokuratora, od kojih će jedan obnavljati dužnost u toj godini. Isti dan odredit će se i samostanski advokat. Iduće godine odredba se mijenja tako da će opat predložiti prokuratore i advokata. Njih će potvrditi knez i zakleti da savjesno obavljaju dužnosti. Radi kontinuiteta nadzora stari prokuratori, kad im istekne mandat, upoznavaju nove sa stanjem u samostanu. Izabrani prokuratori, prema odredbi iz 1389, nisu smjeli odbiti dužnost.
Prokuratori su svake godine u Malom vijeću polagali račune državnim rizničarima (camarlingis) o samostanskim prihodima i rashodima. Godine 1329. prihodi su iznosili, zajedno sa starim utjeranim dugovima, 523 perpera i 4 groša. Izdaci 492 perpera i 7 groša. Saldo je 25 perpera i 9 groša. Godine 1331, prihodi su 500 perpera, izdaci 493, a saldo 6 perpera i 3 groša.
Vlada je odobravala i posebne troškove kad je trebalo popraviti samostanske zgrade i slično. Pazila je da samostan točno i u redu namiruje gradu novčane obaveze, odobravala je prodaju samostanske zemlje, zamjenu posjedovnih čestica i druge imovinsko-pravne i novčane transakcije.

Redovnici su raspolagali i plodinama koje su im davali obradivači zemlje. Vlada je, međutim, pazila da se imunitet samostana u tom pogledu ne zloupotrebljava. Redovnici nisu smjeli za novac ili besplatno u svojim konobama čuvati tuđe vino i bačve. Budući da su proizvodili kvalitetno vino, vlada je omogućavala da liječnici, koji su na općinskoj plaći, kupuju samostanske vino za sebe i svoju obitelj, caratellum po osobi. Ta je prodaja, inače, bila zabranjena. Redovnici su se načelno morali pridržavati svih općih naredbi o nabavi vina.
Vlada je nadzirala i kako se primjenjuju proizvodni odnosi na samostanskim imanjima. U Dubrovačkoj Republici postojalo je nekoliko kategorija obrađivača zemlje:

• slobodni seljaci sa sitnim posjedima na Lastovu i Mljetu koje su sami obrađivali
• općinski seljaci koji su obavljali vojničke dužnosti, posebice na Brgatu i Brocama
• zakupnici koji plaćaju novčani zakup (afit)
• kmeti koji obrađuju alod, tj. neposredno vlasništvo gospodara zemlje, koje se u Dubrovniku zove carina.

Svi zavisni seljaci: zakupnici i kmeti, uživali su vlastitu okućnicu površine od pola do jednog solda (solad = 1 678m2).54
Na lokrumskim imanjima najrašireniji proizvodni odnos bio je zakup zemlje. Na bližim posjedima izrazitiji je bio naturalni (polovica), na udaljenijim novčani zakup. Postojali su kmetski odnosi. Proizvodni odnos se sklapao na temelju pismenog ugovora.
Prema odredbi iz godine 1313. prije davanja zemlje u zakup mora se obavijestiti Malo vijeće. Ono će s pomoću dvojice "dobrih ljudi" procijeniti posjed i vidjeti da li je samostan dobro i korisno utanačio zakup. Kad je sve bilo dogovoreno između opata i zakupnika, dolazili su na posjed izaslanici Malog vijeća da procijene da li je zakup koristan za crkvu i samostan ("si ille affictus erat utilis pro ecclesia" - god. 1386, "qui retulerunt ista tališ affictatio erat utilis pro dicto monasterio" - god. 1389). Na isti način su obavještavali kad je zemlju uzimao na obradu novi zakupnik; on je morao preuzeti obaveze već sklopljenog ugovora. Samostanski prokuratori su bili dužni uredno knjižiti primljene zakupnine i izdavati potvrde. U suprotnom su morali sami namirivati dug. Zakupnina se ubirala svake godine. U slučaju spora presuđivala je vlada.
Nadzor je uključivao i vladinu brigu da obradivači zemlje i druge osobe ne nanose štete na samostanskim posjedima; da poštuju i izvršavaju ugovorene obaveze, posebice novčane; da ne upropaštavaju posjed, nego ga održavaju kako treba. Kad su se učinili prijestupi i zloupotrebe, vlada je pozivala obrađivače da se jave općinskim službenicima. Očito zbog pravorijeka. U težim prekršajima naređivala je da obrađivač napusti posjed i vrati ga samostanu.
Samostan nije smio mijenjati agrarne proizvodne odnos bez dopuštenja Malog vijeća. Ako se neka posjedovna čestica davala u novčani zakup ili drugi proizvodni odnos, moralo se tako i dalje ugovarati s novim obrađivačima.
Samostan je u ranijim vremenima, u XII. st., uzimao pojedince za rad, očito da pomažu u samostanu.
Može se pretpostaviti da su plodnu zemlju na otoku Lokrumu obrađivali sami redovnici primijenjujući pravilo reda "ora et lavora".

VI.

Odnosi između dubrovačke vlade i opata, zapravo samostana, premda su u XIII. st. uređeni Statutom, nisu se uvijek ravnomjerno razvijali, vlada je provodila načelo da opat mora biti osoba njena povjerenja. Nije pristala god. 1265. da trebinjski biskup Salvije, kojeg je prognao raški vladar, postane lokrumski opat. Dala mu je radije na korištenje otočiće Mrkan, Bobaru i Supetar ispred Cavtata.
Kad se 1383. pojavila poteškoća u izboru i pronalaženju podobnog opata, veliko vijeće ovlastilo je kneza i Malo vijeće da ga pronađu (unum bonum abbatem pro monasterio Lacromonensi).
Opat je bio pod stalnim državnim, da ne kažemo redarstvenim nadzorom. God. 1328. vlada optužuje opata da provodi noći na nečasnim mjestima. Budući da treba poštivati čast Djevice Marije i Sv. Benedikta, sačuvati i povećati samostanska dobra za spas duša onih koji su sagradili samostan, traže da se samostanska pokretna i nepokretna dobra ne upropaštavaju. Stoga su naredili samostanskim službenicima da ništa ne smiju isplatiti bez kneževa dopuštenja i Malog vijeća. Pozvali su sve koji su držali samostanske pologe da se prijave. Opata su zatvorili u nadbiskupsku palaču. Uspio je pobjeći. Vlada zabranjuje .da ga itko primi u kuću.
Drugi je spor izbio 1356. i trajao je nekoliko godina. Opat je navodno prisvojio samostanske prihode. Vlada je sastavila komisiju od 10 članova, s tim da se u objašnjenju slučaja, ako bude potrebno, ide i do Svete stolice. Spor se produžio i u 1358. Vlada je opata zatvorila (in carceribus inferioris) jer je protiv nje iznio neistinite, falsificirane isprave. Da bi izbjegao javni skandal, vlada je ponudila sporazum. God. 1359. obje stranke su prihvatile:

• vlada će izabrati trojicu prokuratora koji će svaka dva mjeseca nadzirati kako se ovaj sporazum ostvaruje
• opat će svake godine doznačiti tim prokuratorima 200 perpera od samostanskih prihoda
• taj će se novac potrošiti za održavanje samostanskih kuća i vinograda
• prokuratori i opat će svake godine izvjestiti u Malom vijeću u što su potrošili novac
• samostan će slobodno raspolagati svojim posjedima i prihodima
• njima će pristojno hraniti i odijevati onoliko siromaha koliko mu ih preda Malo vijeće
• Malo vijeće će odrediti i broj samostanskih redovnika koje će samostan dolično uzdržavati
• redovnici će živjeti po samostanskim pravilima i pokoravat će se opatu.

Unatoč sporazumu nesuglasice su se i dalje gomilale. Izgleda da su siromasi i određen broj redovnika, koje je samostan bio dužan pristojno skućiti, bili odviše velik gospodarski teret, čije uzdržavanje samostanska ekonomija nije mogla podnijeti. Početkom 1363. Malo vijeće iznosi pred Senat da su se opet pojavile poteškoće s lokrumskim opatom. Senat je naredio istragu. Postavljeni su novi ljudi koji će upravljati samostanskim dobrima.
S takvom odlukom nije se složio opat. Godine 1364. pokrenuo je raspravu u rimskoj kuriji protiv vlade. Ona je u odgovoru Rimu napomenula da su na Lokrumu ispočetka živjeli siromasi, a kasnije redovnici. Vlada će sve objasniti Svetoj Stolici i pokorit će se svakoj papinskoj odluci. Da se oslobodi prijetnje ekskomunikacije, na svoj je trošak popravila samostanski zvonik i zvono 1364. Daljnje raspravljanje obavljalo se u prisustvu nadbiskupova vikara i vlade.
Godine 1365. vlada je popustila i odrekla se nekih točaka sporazuma iz 1359. Ubuduće će se samostanski prihodi dijeliti na 4 dijela: četvrtinu će uživati opat, četvrtinu redovnici, četvrtinu samostan i četvrtinu siromasi. Opat je pozvan da se vrati u Dubrovnik.
To je bio prividan i kratkotrajan predah. Vlada je uspjela da lokrumski opat prijeđe na istu dužnost u Ratac u barskoj nadbiskupiji. God. 1373. javno je priznao da je krivo optužio vladu pred papom da su ga Dubrovčani istjerali iz grada i da je vlada prigrabite samostanske prihode. Dopušta da svjetovni prokuratori vode brigu, po starom običaju, o samostanskim prihodima i ekonomiji.
Unatoč naporima da se stanje sredi, u samostanu je popuštala redovnička disciplina. U to doba je bila općenita kriza i nazadovanje benediktinskog reda. Bezuspješno se radilo da se osnuje posebna lokrumska kongregacija. Vlada je zamolila Rim da se na drugi način popravi monaški život. Papa Pio II. prenese to pitanje na novog dubrovačkog nadbiskupa Franju iz Siene. Ovaj 1461. predloži da se lokrumski samostan pripoji kongregeciju Sv. Justine u Padovi. To je provedeno 1466. pod povoljnim uvjetima.
Lokrumski samostan zadržava svoja prava, imanja i prihode. Ubožište (hospitale) za siromahe se ukida. Samostan se može baviti poslovima koji se tiču održavanja i proširivanja njegove zgrade; može prodavati proizvode koje skuplja na svojim posjedima; uživati dosadašnje privilegije, posebice one kojima se oslobađa plaćanja različitih daća; ne smije se nikoga sprečavati da dođe u samostan kao redovnik; slobodno će raspolagati svojim dobrima i stjecati nova; vlada se nema miješati u prava koja spadaju pod redovnički vlast i upravu. Samostanski prihod je tada iznosio 14000 perpera.
Vlada, premda lišena neposrednog nadzora, našla je načina da bude prisutna na Lokrumu. Nije se miješala u unutrašnje sporove između nadbiskupa i opata. Odlučno se protivila da opat i redovnici budu s mletačkog teritorija, osobito u ratnim vremenima i sukobima.
Nakon pripojenja moćnoj kongregaciji Sv. Justine, poboljšavala se neko vrijeme redovnička disciplina. Lokrumski samostan je opet dobio na ugledu. Kao priori, opati i redovnici nizaju se u XV. i XVI. st. imena: Celso di Milano, Augustin a Platea, Ludovik Moreno, Leonardo di Vicenzo. Placido Menčetić i dr.
Potres 1667. srušio je crkvu, teško oštetio samostanske zgrade i obrambene kule. l u takve ruševine sklonili su se mnogi Dubrovčani iz svog razorenog grada. Redovnici su im pružali nužnu gostoljubivost. God. 1691. ovdje je bila privremeno smještena kužna bolnica. Opat Stjepan Gradić predlagao je tada da se benediktinski samostani raspuste, jer nemaju dovoljan broj redovnika, i predadu dominikancima. Nije se prihvatilo. Samostan se više nije oporavio. Mnoge nekretnine u gradu i okolici su propale. Prihodi su se stanjili. God. 1707. posljednji opat napušta Lokrum. Prema pregledu imovnog stanja, koji je 1783. načinio Giuseppe Spinola, dohoci su iznosili 1907 dukata, 30 folara i 25 bagatina, a rashodi 1916 dukata i 33 folara. Samostan je deficitaran. Dubrovačka republika je potkraj XVIII. st. u financijskim poteškoćama. Napoleon je pritisnuo vladu da mu isplati velike novčane svote. Nije bilo novaca da se uzdržavaju gradske dobrotvorne ustanove. Veliki dio samostanskih dohodaka ostajao je u inozemstvu. Tada je senat 7. VIII: 1798. odlučio da se Lokrum i njegova samostanska dobra prodaju. Vlada je pisala papi Piu VI. Angažirala je svoje vanjske diplomatske predstavnike da joj pomognu. Papa je relativno brzo odgovorio; 27. rujna 1798. Dopustio je da se samostan ukine. Otok i sva dobra preuzela preuzela je vlada kao svoj posjed. Dana 12. III. 1799. odredila je trojicu službenika da popišu samostansku imovinu. Počela je rasprodaja. Kuća u gradu, jedina koja je ostala poslije potresa, nalazila se ispred katedrale pokraj crkvice Sv. Kuzme i Damjana uz nadbiskupsku palaču, prodana je za 3001 dukat. Otok Lokrum procijenjen je da vrijedi 32 000 dukata i 12 groša po tečaju 40 groša za 1 dukat, i podijeljen je na 12 idealnih dijelova. 28. svibnja 1800. Lokrum je za tu svotu i prodan. U ime kupaca preuzeo ga je Martolica Bosdari. Stvarni kupci su bili: Stjepan Cherza dva dijela; Rafael Andrović dva dijela; a po jedan dio: kap. Ivan Radelja, Ivan Kazilari, Stjepan Glumac, kap. Stjepan Senčić, Ivan Maskarić, Marko Tomašević, kap. Andrija Miletić i kap. Tomaš Mitrović. Udružili su se u posebno društvo. Sastavili su pravilnik kako se otok mora koristiti. Nitko nije smio ograditi svoj dio, niti ga samovoljno otuđiti. Pravilnik je odobrilo Malo vijeće 7. lipnja 1800.
Prije nego su se prodala ostala dobra, vladini službenici su otišli na teren. Izmjerili posjed i procijenili ga. Tad se pristupilo dražbi. God. 1800. prodana su imanja u Konavlima, Rijeci Dubrovačkoj i Šumetu. U 1801. god. došli su na red posjedi u Župi, Šipanu i Zatonu, a 1802. oni na Mljetu. Državna blagajna je uknjižila dobit 69114 dukata i 16 groša. Kupci su najvećim dijelom bili seljaci i građani te nešto malo vlastela. Knjige i rukopisi prenijeti su iz samostana u biblioteku škole pijarista - prema odluci Malog vijeća 4. siječnja 1799. Malobrojni monasi su otišli u Italiju.80
Kad su Francuzi 1806. zauzeli Dubrovnik, podigli su na Lokrumu utvrdu, koju su kasnije Austrijanci 1832-1833. proširili.
Nakon pada Dubrovačke Republike, Lokrum dijeli sudbinu Dubrovnika kao dio Dalmacije i Hrvatske u svim događajima i zbivanja do danas.
Od 1919. u posjedu je kneginje VVindischgratz, iz njihove pobočne loze. Ona ga je 1925. prodala jugoslavenskoj vladi za 11 milijuna kruna, koja ovdje osniva dječje oporavilište. Godine 1958. lokrumske zgrade preuzima JAZU, a 1976. Zakonom o zaštiti prirode Sabora Republike Hrvatske Lokrum je proglašen posebno zaštićenim prirodnim objektom. Sada je dio otoka pod brigom Zagrebačkog sveučilišta.

VII.

Dubrovačka Republika podizala je benediktanske samostane na važnim strategijskim mjestima: Mljetu da nadzire prolaze kroz Mljetski kanal; Šipanu da pazi na Koločepski kanal i Lopudska vrata; Sv. Andriji da motri promet oko Dubrovnika i, posebice, Koločepska vrata; Sv. Jakovu i Lokrumu da čuvaju prilaz gradskoj luci. Nisu pratili kretanje samo ratnih i neprijateljskih brodova nego i onih koji su dolazili iz zaraženih krajeva da ne unesu na dubrovački teritorij kugu i slične pošasti. Služili su obrambenim zadaćama. Istodobno samostani su utočište ribarima, brodolomcima, mornarima, oporavilišta za bolesne i nemoćne. Rasadišta su kulture i znanosti. Lokrumski samostan dio je svih tih namjena. Ispunjavao ih je i oživotvorio u velikoj mjeri. Uvrstio se u red najvećih i najpoznatijih dalmatinskih i hrvatskih benediktanskih samostana. Bez Lokruma Dubrovnik zacijelo ne bi bio ono što jest, isto tako ni Lokrum bez Dubrovnika.

- Autor teksta: Josip Lučić,