Premda se zbog blizine grada i svog benediktinskog samostana
Lokrum često spominje u opisima dubrovačkog kraja, ipak su njegovi
građevinski spomenici jedva spomenuti u povijesti dalmatinske
umjetnosti. Pisao sam o njima 1955.1 i 1963.2 godine pa te rasprave
sada popunjavam novim zapažanjima.
Benediktinci naseliše Lokrum u prvoj polovici 11. stoljeća i otada
pa do sredine 16. stoljeća poduzimali su zamašne radove na proširenju
svog samostana i crkve koja bijaše, pored istaknute stolne crkve
i dominikanske u gradu, benediktinske sred Jezera na Mljetu i
franjevačke u Stonu, jedna od četiriju značajnih građevinskih
spomenika dubrovačkog romaničko-gotičkog umijeća. Klaustar ili
četverouglasto dvorište sred lokrumskog samostana svojim širokim
prozračnim i vitkom arkadama jedan je od najljepših spomenika
te vrste, iako je oštećen.
Najstarija crkva tog moćnog benediktinskog reda, čiji se redovnici
isticahu u ranom srednjem vijeku u građevinarstvu, bijaše sagrađena
u predromanickom slogu i pronađeni jedva sačuvani njeni kameni
ulomci svjedoče da bijaše ukrašena reljefnim pleterom kao mnoge
naše crkvice tog zapadno-evropskog kiparskog izraza 9. do 11.
stoljeća. Ti reljefni ukrasi pokazuju vrsnoću kojom prednjače
među sličnim u tzv. starohrvatskoj predromanici i spadaju među
najljepše od njih. Ostaše rastrgani u ruševini i zasada su jedini
i dragocjeni dokazi da zidovi nestale najstarije lokrumske crkve
bijahu umjetnički primjereno ukrašeni poput onih ostalih crkava
njenog doba na dubrovačkom i dalmatinskom području. Šteta je stoga
da njen tloris nije sačuvan, odnosno da još nije otkriven pod
kasnijim pregradnjama i nadogradnjama, jer bi možda otkrio jednu
od svojih raznolikih inačica koje su česte u dalmatinskom predromanickom
planiranju, ali su u dubrovačkom kraju rjeđe. Taj slog crkvenog
graditeljstva bijaše zahvatio i ostale dubrovačke otoke pa je
prirodno da se ispoljilo i na Lokrumu. Budući pak da je u toj
crkvi bio pokopan dubrovački nadbiskup Vita u 11. stoljeću, moglo
bi se pretpostaviti da bijaše raskošnija od ostalih, pa možda
i ukrašena freskama. Međutim, benediktinci, ugledavši se na raskoš
romaničkih zgrada u obližnjem gradu, zamijeniše svoju raniju crkvu,
vjerojatno u 13. stoljeću, velebnijom i čvršćom u romaničkom slogu,
koji se ispoljio na crkvama i samostanima njihova moćnog reda
na dalmatinskom primorju zahvativši čak i njihov samostan u zabitnom
predjelu Pakljeni na otoku Šipanu. Nisu dakle mogli izostati u
ljepšem i čvršćem preoblikovanju 13. stoljeća svoje ranosrednjovjekovne
crkvice i mimoići taj reprezentativni slog koji se sljubio s Dalmacijom.
Ta romanička crkva i samostan danas su ruševine, ali su im djelomično
sačuvani zidovi građeni lijepo klesanim kamenom. Crkvi ostaše
tri slikovite polukružne apside i sjeverni zid obrubljen pri vrhu
nizom uobičajenih srpastih slijepih lukova na konkavnim konzolicama
ukrašeni zidnim lezenama i vitkim prozorima polukružna luka. Unutrašnje
zidove dijele polupiloni s pet velikih lukova srpasta oblika.
U svemu tome se očituje istančanost romaničkog sloga, a njegova
raskošnost se izražava u ukrasnim reljefima u kojima se prepliću
lisnate lozice, kovrčasto lišće i živahne životinje. Ti sačuvani
ulomci po obradi i motivu sliče na ukrase apuljskih, dubrovačkih
i raških crkava pa svjedoče povezanost onih građevinsko-kiparskih
škola 12. do 14. stoljeća. Nažalost, ti se slikoviti reljefi koji
oživljavahu pod južnim svjetlom dubrovačkim usklađene zidove rasuše
kao i freske kojima nađoh tragove u sjevernoj apsidi, što se moglo
i očekivati jer crkve dubrovačkog područja obilovahu zidnim slikarijama
u srednjem vijeku.
Uz južni crkveni zid prostiraše se samostan s trijemom klaustra
kojem se primjećuju romanički tragovi vrata srpastih lukova i
počeci arkada i svodova uzanih i čednih omjera. Očito je, dakle,
da lokrumska crkva i njen samostan, s onda uobičajenim dvorištem,
sudeći po dosada sačuvanim a osobito bogatim kiparskim ulomcima,
predstavljaše skladnu cjelinu raskošne dubrovačke romanike, pa
su nam ovi ulomci iz 13. stoljeća dragocjeno svjedočanstvo o likovnoj
i kulturnoj povezanosti graditeljstva velikog romaničkog sloga
na Sredozemlju u kojem naši graditelji, kipari i slikari odigraše
značajnu ulogu uklopivši djela tog likovnog izraza u sredinu onog
vremena uzduž našeg primorja i stvorivši posebne pojedinačne škole.
Poneseni velikim zamahom dubrovačke izgradnje u 15. i 16. stoljeću,
u vremenu koje 1987. godine nazvasmo na velikoj zagrebačkoj izložbi
dubrovačke likovne umjetnosti "zlatno doba Dubrovnika"4,
ni kulturni i moćni red benediktinaca nije mogao zaostati starinskim
izgledom svojih osamljenih, ali u ophođenju s prosvijećenim ljudima
u svojim prometnim mjestima i pristupačnim boravištima, osobito
na ubavim i privlačnim prirodnim položajima Lokruma, Mljetu i
u Višnjici uz sjevernu obalu s koje se pruža jedinstven pogled
na sljubljenost grada s krajolikom dubrovačkim. Lokrum je u doba
renesanse, kada se zavoljela ljepota i cijenila udobnost pitomog
krajolika, nalazeći se kao poseban okrajak tog slobodnog prirodnog
vida, kao zeleni, pošumljeni otok na domaku, a u suprotnosti vrućeg,
kamenog i zbijenog grada, bio osobito omiljen i posjećivan kako
nam dva učena talijanska humanista Filip de Diversis i povijesnik
Serafin Razzi u 16. stoljeću napisaše. Benediktinci su stoga u
punom cvatu dubrovačkog graditeljstva krajem 15. i u 16. stoljeću
proširili svoj ugledni lokrumski samostan tim više što sredinom
15. stoljeća obnoviše svoj red i samostanski život prema propisima
padovanske Kongregacije Sv. Justine, kojoj su tada i pripojeni,
a njihov samostan posjećivahu ugledni gosti i ličnosti. U to vrijeme
je procvalo i dubrovačko gotičko-renesansno graditeljstvo, pa
se ono odrazilo i u proširenju samostana na posjećivanom Lokrumu.
Samostan je sagrađen u gotičko-renesansnom slogu i njegovu skladnu
cjelinu okrnjiše i preinačiše neogotičkim nadogradnjama austrijskog
nadvojvode Maksimilijana u drugoj polovici 19.stoljeća5. Pokušavaše
ga pretvoriti u njegov dvorac i, mjesto da uspostave ruševni klaustar,
izmijeniše mjerilo stare zgrade usklađene u 16. stoljeću s krajolikom
i podrediše je uzdignutoj novogradnji, ne stideći se ostaviti
u ruševini najljepši dio tog romaničkog i renesansnog sklopa,
pače ti truli polomljeni i ruševni oblici kao da su godili romantičarskoj
obmani dekadentnih Habsburgovaca. Oni podrediše trošnost lokrumske
likovne baštine, mjesto da ulože sredstva, kojima raspologahu,
u obnovu te povijesne vrijednosti. Hodnike i ćelije ispuniše bezvrijednim
kipovima i poprsjima Arpadovića i Habsburgovaca.
Ipak se veći dio gotičko-renesansnog samostana dade sagledati
usprkos bezobzirnih izmjena, neznalačkih popravaka i neogotičkih
nadogradnja surovih i umrtvjelih u pomodnosti nadvojvodinih vremena.
Na čvrstom zidu istočnog samostanskog krila sačuvan je niz ćelijskih
prozora, svaka ćelija ima dva prozora, manji uz veći, tako da
je zračenje i vjetrenje prostorije bilo omogućeno i kad je veći
glavni prozor bio zatvoren.
lako takvi prozorčići ne bijahu uobičajeni, ipak ih se sreće zbog
ljetne sparine u dalmatinskim gradovima, primjerice na pročelju
renesansne palače Gabrielis na središnjem trgu u Korčuli, Karepićeve
sred Narodnog trag i Kambijeve u Splitu, te očituju održavanje
ugodnosti u renesansnim stanovima. Taj skladni ritam prozora i
prozorčića, reljefno gotički uokvirenih, davao je inače jednoličnom
vanjskom zidu lokrumskog samostanskog spavališta, kojemu je slijed
prekinula nova austrijska nadogradnja, dojam čvrstoće i sabranosti,
a ujedno i neposredan dodir sa svježim zrakom pošumljena otoka
i u toplim noćima i u nevremenu. Među prozorima vanjskog zida
južnog krila, koji su, nažalost, preinačivani, sačuvana je veličanstvena
bifora, vjerojatno najveći dvojni prozor kasnogotičkog sloga u
dalmatinskom graditeljstvu 15. stoljeća, koji osvjetljuje po običaju
dug hodnik prvog kata spavališta.6 Ističe se svojim gotičko-renesansnim
reljefnim ukrasom, otvorom, i stremljenjem uvis na uskom zidu
a i rijetkim motivom rastvorene školjke u lišću. Vjerojatno je
rad domaćih kipara, vještijih u obradi kamenih ukrasa negoli ljudskih
i svetačkih likova, kako to pokazuju nespretni reljefni Marija
i Gabrijel u luneti s prizorom navještenja u kojima se također
očituje gotičko-renesansna manira domaćih kipara. Luneta nekoć
stajaše nad nadvratnikom glavnih vrata samostanske crkve kojoj
je romaničko pročelje, čini se upravo po tome, bilo u doba renesanse
preobličeno. Natpis u renesansnoj kapitali također odaje da je
luneta bila nad crkvenim ulazom koji je srušen.
Domaći su majstori podigli i prostrano samostansko dvorište, klaustar
vitkih stupova sa slikovitim raznolikim glavicama, kojima se u
reljefnosti ponegdje odrazuje "cvjetna gotika" Jurja
Dalmatinca, koja prodiraše i u samostanska dvorišta, iako su u
nekima poneke motive unosili i strani majstori, napr. Firentinac
Maso di Bartolomeo u dominikanskom.7 Te raznolike glavice na stupovima
lokrumskog klaustra jasno očituju vještinu a i bujnost motiva,
umetaka i dodataka kao inačica među ugaono kovrčasto lišće. Stupovi
su nosili, a djelomično još i drže, svodove širokih renesansnih
otvora, koji ograđivahu, a zapravo nadopunjavahu kamenim ukrasima
zelenu bujnost i cvat prostranog dvorišnog perivoja koji zaokruživahu.
Nažalost, ostaše samo istočno i južno krilo, dakle samo dva dijela
tih skladnih arkada prozračnog, slikovitog dvorišta u kojem je
na kruni bunara triput ponovljan reljefni vlasteoski grb Đurđevića.
Sve pojedinosti gradnje i građevinski ukrasi pokazuju svojim
slogom da su na samostanu zidali ponajviše domaći dubrovački i
korčulanski graditelji. To uostalom potvrđuju i ugovori sklopljeni
između majstora i predstavnika od kojih neke već objavih.
Ti graditelji i kipari 15. i 16. stoljeća imaju hrvatska imena,
iz čega se vidi da lokrumski redovnici, iako bijahu pripojeni
padovanskom središtu, ipak nisu naručivali majstore iz Italije,
već su se koristili iskustvom dubrovačkih i korčulanskih koji
su, radeći neprekidno u toku stoljeća na građevnim spomenicima,
i tada rasprostirali svoju raznovrsnu djalatnost i pored sudjelovanja
stranih umjetnika.
Domaćim majstorima treba pripisati i kapelu izvan samostanskog
gotičko-renesansnog sklopa, pa i veći dio kamenih renesansnih
ulomaka, zidnih ukrasa, kamenih polica ukrašenih reljefima koji
se nadovezuju na one predromaničke uzidane i smještene na različita
mjesta oko samostana. Sve te kamene predmete i ulomke treba sačuvati
i okupiti, jer i najmanji od njih upotpunjava lokrumsku likovnu
baštinu kojoj se ne obraćaše posebna pažnja u prošlom stoljeću.
Prvih godina tog stoljeća Lokrum je uvažavan nakon pada Dubrovačke
Republike za vrijeme napoleonskih ratova kao ratno uporište u
sukobu između zaraćenih Francuza, Rusa i Engleza. Napoleon je,
da zaštiti zauzeti Dubrovnik, tražio u kolovozu 1806. od maršala
Marmonta da na Lokrumu sagradi tvrđavu ili poljsko zemljano utvrđenje,
redutu. O toj Napoleonovoj naredbi izdatoj preko Eugenija, kralja
Italije, doznaje se iz Marmontova pisma ministru rata krajem ožujka
1808.
To pouzdano Marmontovo pisanje u njegovim "Uspomenama"
potvrđuje vijest o postanku čvrste okrugle tvrđave Fort Royal
koja se nalazi i danas vrh najvećeg vrha na Lokrumu odakle gospodari
pogledom na okolicu.
Dok je ta građevina ostala uzaludna i skoro nepoznata, Lokrum
se od druge polovice 19. stoljeća pročuo po dvorcu austrijskog
nadvojvode Ferdinanda Maksa. Dokoni član Habsburške vladarske
porodice za svoj je ladanjski boravak dao nadozidati na jugoistočnom
dijelu samostana svoj dvorac, uklopivši ga bezobzirno u staru
gotičko-renesansnu cjelinu. Sagrađena je visoka kula u pseudoslogu
onog vremena s neoromaničkim biforama u vrhu, pridodanim krilom
i terasom natkritom odrinom, sredozemnog, dubrovačkog izgleda.
Maksimilijanov nerazumni odlazak u Meksiko, gdje ga pobunjenici
strijeljaše, i nehaj prijestolonasljednika Rudolfa, koji naslijedi
Lokrum, kao i njegova nasilna smrt, pa i nemoć dubrovačkih dominikanaca
kojima ga Habsburgovci prepustiše da uzdrže trošni građevinski
sklop, doprinesoše njegovu postepenom propadanju, l Maksimilianove
nadogradnje, na kojima se raskrili njegov grb, jedva odoljevahu
trošnosti, jer nisu uzdržavane ni u doba Kraljevine Srba, Hrvata
i Slovenaca, pa ni nakon drugog svjetskog rata, iako predstavljahu
ostvarenja neogotičkog sloga. Ostaše vidljive i u slikama, akvarelu
i fotografijama onih koji spominjahu u svojim putopisima početkom
našeg stoljeća Lokrum, a na pristaništu još osta i lučka kućica.
Mnogi pisci su se divili raznolikosti ukrasnog bilja i cvijeća
koje je bilo sađeno u uređenim vrtovima, u klaustru i oko samostana.
Među njima je i Lujo Vojnović, koji 1922. godine zažali "uništenje
divnih leandara u manastirskom klaustru i siječenje borova bez
plana i cilja" a napomene i zapuštenost zapadnih vrtova.
Obnovu Lokruma, koja je pred nama, treba provoditi podjednako
i njegom vrtova, hortikulturnih zahvata i građevinskih prostora
i zida , jer je ta cjelina njegova bitna odlika i pokazuje kako
se može uskladiti ljepota prirode i građevinskog umijeća koje
se upravo u posljednje vrijeme sukobljava i krnji i u osjetljivom
i izrazito dubrovačkom krajoliku gdje se kida i trga sljubljenost
prirode s likovnom građevinskom baštinom.
U početku nemirnog 19. stoljeća naobraženi Dubrovčani se sklanjahu
u tihu lokrumsku osamu. Odatle je Antun Kerša pisao književniku
Ivu Bizaru u Mletke ljeti 1801.:
"Već smo tjedan dana na Lokrumu, gdje nam ljupkost mjesta,
zdravi zrak i tisuću ostalih okolnosti ovaj boravak čine ugodnim."
Lokrum i danas nudi te balagodati. Njih treba i za budućnost osigurati!
- Autor teksta: Cvito Fisković
o
lokrumu
