Ovaj napis nema pretenzije da govori o vrijednosti arhitektonskih
rješenja dvojice mladih arhitekata Alfreda Fenzla i Franza Kayma
već da dade kulturno-povijesnu dimenziju činjenici koja bi u svakom
slučaju trebala izazivati poštovanje, nadasve prema vremenu koje
neopravdano smjestavamo na margine dubrovaceke povijesti, barem
kad je riječ o arhitekturi i urbanizmu.
Pojam Wagnerschule u kulturnoj povijesti Evrope jasno je određen.
Formirana 1894. godine na inicijativu poznatog bečkog arhitekta
Otta Wagnera škola je preuzela funkciju najviše naobrazbe arhitekata,
prvenstveno s područja Habsburške Monarhije, a pod direktnim protektoratom
samog cara Franje Josipa I, i to s namjerom da se usklađuju arhitektonske
forme s potrebama i zahtjevima vremena držeći se strogo tradicionalnih
kanona. Međutim, Wagnerova škola se ne zaustavlja na ovim temeljnim
principima, već unoseći istraživački pristup otvara putove gotovo
svim izumima našeg stoljeća, dakle novoj arhitekturi.
Škola je bila u rangu tzv. Specialschule, tj. škole za stručno
usavršavanje u rangu univerziteta, i stekla je atribut najbolje
škole arhitekture tadašnje Evrope.
Nije naodmet napomenuti da je ovom školom prošao i znatan broj
mladih arhitakata s našeg dijela Monarhije kao npr. Jože Plečnik,
Viktor Kovačić, Zaninović i drugi, a prema određenim informacijama
naš najpoznatiji secesijski skulptor Ivan Meštrović u njoj polazi
tečajeve arhitektonske kompozicije.
Imena Jožeta Plečnika i Ivana Meštrovića, trebalo bi, mislim,
posebno izdvojiti jer su obojica djelovali u Dubrovniku i trebalo
bi osvijetliti to njihovo prisustvo, nadasve u kontekstu nedavne
rehabilitacije tih dvaju značajnih imena ne samo naše kulturne
povijesti. Svakako da je nemali utjecaj imala tzv. "meditaranska
inspiracija" čiji impulas snažno obilježava Joseph Hofmann,
jedan od vodećih secesijskih arhitekata, koji nakon povratka s
putovanja 1896. godine priređuje izložbu u velikoj auli Akademije
serijom crteža samoniklih kuća na Capriu, što je značajno pridonijelo
kritičkoj orijentaciji u arhitektonskom istraživanju s tezom da
moderna arhitektura mora voditi računa ne samo o problemima ambijenta
nego i o arhitektri određenih sredina. To je zasigurno bio najveći
doprinos vrlo naprednog školskog programa, koji je obavezno uključivao
studijska putovanja, a gdje je područje mediteranskih kultura,
pa prema tome i Dubrovnika, značajno plijenilo pažnju mladih arhitekata,
polaznika ove škole.
Nakon otprilike tisuću nastavnih sati učenik je bivao prepušten
samom sebi. Tako je na trećoj godini svatko odabirao temu, što
je odgovaralo diplomskom radu, o kojoj se određenog poslijepodneva
u tjednu diskutiralo s profesorom, bilo o općem programu, ili
o preliminarnim skicama. Sigurno da je takvim seansama i prijedlog
mladih arhitekata Alfreda Feuzla 1900. godine odnosno Franza Kayma
1913. godine bio predmetom razgovora te da je autoritet Otta Wagnera
mogao doprinijeti formiranju ideje, teme i odabiru lokaliteta.
Naime, Dubrovnik, a posebno Lokrum, imali su velik publicitet
u Beču, ne samo u vrijeme u kojem je djelovala škola već i ranije,
tj. od vremena prvog dolaska cara Franje l u Dubrovnik 1818. godine.
Boraveći u Dubrovniku vodio je dnevnik, u kojem je pored ostalog
zabilježio svoja zapažanja l divljenje dubrovačkim zidinama, koje
su "visoke, jake, prekrasne, sagrađene od četverouglastog
kamenja", dok za Lokrum govori da je u njegovim očima izgledao
"nalik čipki".
Mnogi namjernici stizali su u Dubrovnik i odnosili utiske o izuzetnom
kraju, a što je u mnogim slučajevima rezultiralo i vrlo inspirativnim
napisima koji su dodatno potpomagali reklamiranju Dubrovnika i
njegove okolice. Tako je djelo Ide Duringsfeld "Aus Dalmatien",
1857. godine tiskano u Pragu, osobito doprinijelo razglašavanju
Dubrovnika kao starog, lijepog i u svakom pogledu privlačnog grada.
No od sviju gostiju vjerojatno je najveću pažnju plijenio boravak
nadvojvode Maksimilijana (brata cara Franje Josipa I) i Maksimilijanove
supruge, koji su 1859. godine kupili Lokrum. Otada počinje vrlo
intenzivno razdoblje arhitektonske pa i mikrourbanističke djelatnosti
na ovom otoku do 1867. godine, koje ga postavljaju u sam vrh evropske
klasicističke arhitekture i prostornog uređenja.
Osobni dolazak cara Franje Josipa l još više nagalašava atraktivnost
Dubrovnika odnosno Lokruma.
U svakom slučaju, činjenica da Dubrovnik u drugoj polovici XIX,
stoljeća postaje značajna turistička destinacija sa svim pogodnostima
koje su bile na raspolaganju, od željeznice koja je povezivala
Beč s Trstom te parobrodske redovne linije na relaciji Trst-Gruž-Krf
te izgradnja udobnih hotela, a prije svega na glasu poznatog hotela
"Imperijal" na Pilama omogućili su da se ono što se
čuje preko medija javnog informiranja i osobnim iskustvom doživi,
u čemu su nemalu ulogu imali i razni prospekti i vodiči s vrlo
inspirativnim fotografijama "obećanog raja" - da parafraziramo
Bernarda Shawa.
Vrlo je vjerojatno da su i naša dva mlada arhitekta hodočastili
u Dubrovnik, kao što i danas iz cijelog svijeta dolaze u namjeri
da se "napiju s izvora", kao što u jednoj dopisnici
prijatelju piše poznati arhitekt Viktor Kovačić iz Ravene.
Nije nam dosada poznato da li je i Otto Wagner osobno dolazio
u Dubrovnik, ali je zasigurno bio vrlo informiran o svemu što
se događalo na Lokrumu u periodu Habsburgovaca.
U navedeni okvir povijesnih i kulturnih zbivanja opravdano smještavamo
i slučajeve mladih bečkih arhitekata Alfreda Feuzla i Franza Kavma.
Svaki je na svoj način prezentirao viziju Lokruma.
Godine 1900. Alfred radi diplomski rad s temom "palača mira",
gdje su još uvijek prisutni značajni utjecaji prošlih epoha, u
vrlo blagom kritičkom tonu, dok projekt -diplomski rad - Franza
Kayma iz godine 1913. svjedoči o zrelosti kritičkog odnosa prema
arhitektonskoj gradi, u kojem su vrlo snažno izražene tendencije
moderne arhitekture.
Ova dva rada pobuđuju i dodatnu pažnju jer su i jedan i drugi
lauerati nagrada ustanovljenih na ovoj školi. Alfred Feuzl dobiva
za svoj rad najbogatiju nagradu, tzv.
Nagradu Swedenwein, dok Franz Kayma za svoj diplomski rad dobiva
godišnju specijalnu nagradu škole.
I na kraju, trebalo bi zaključiti da ovaj prikaz nije imao namjeru
valorizirati projekte Alfreda Feuzla i Franca Kayma s aspekta
vrijednosti uklapanja u ambijent niti s aspekta zaštite okoline,
već samo skrenuti pažnju na jednu kulturnopovijesnu činjenicu,
više kao kuriozitet, da je otok Lokrum bio temom školskog programa
vodeće arhitektonske škole u tadašnjem svijetu, te da bi ovaj
biser mogao naći svoje mjesto u niski ostalih vrijednoti.
- Autor teksta: Slobodan Vuković
o
lokrumu
