Kulturna baština

Tragovima nasljeđa kroz stoljeća

Benediktinski samostan i Maksimilijanov ljetnikovac

Benediktinski samostan sv. Marije na Lokrumu najveći je i najvažniji spomenik kulture na otoku. Najraniji pisani izvor o dolasku benediktinaca na Lokrum jest osnivačka isprava iz 1023. godine. Benediktinci su bili vrsni poljoprivrednici, pa je tako samostan bio okružen vinogradima, plodnim vrtovima, maslinicima i perivojima ukrasnog bilja. Tijekom 12. stoljeća samostan je doživio snažan uspon, pa se u drugoj polovini tog stoljeća nadograđuje novom trobrodnom, troapsidalnom crkvom. Od romaničkog samostana i pripadajućeg klaustra do danas je sačuvano zapadno krilo gospodarske namjene s mlinicom u prizemlju, dok su od istočnog krila (nekadašnjeg dormitorija redovnika) djelomično sačuvani tek obodni zidovi.

Nakon uspona u 12. i 13. stoljeću samostan je doživio ponovni procvat u drugoj polovini 15. i u 16. stoljeću. Lokrumski monasi su nakon opservantske reforme (1459. – 1461.) nadogradili samostan te izgradili novi, renesansni klaustar. Renesansni klaustar važan je arhitektonski sklop u razmjerima širima od dubrovačke, pa i nacionalne hrvatske povijesti umjetnosti. Istočno krilo klaustra projektirano je u skladu s konkretnim tipom samostanske arhitekture, tzv. manica lunga (tal. dugački rukav), koji se odnosi na organizaciju samostanskoga krila s dormitorijem. U katastrofalnom potresu 6. travnja 1667. godine urušena je crkva i srednjovjekovna samostanska zgrada te su sve funkcije premještene u novi renesansni samostan.

Dubrovačka Republika 1798. godine moli papu Pija VI. dopuštenje za ukinuće samostana i rasprodaju samostanskih dobara, odobrenjem Svete Stolice samostan i cijeli otok prodani su bogatim dubrovačkim pučanima 1800. godine.

Godine 1859. Lokrum kupuje austrijski nadvojvoda Maksimilijan Habsburški, koji na otok dolazi sa suprugom Charlotte. Uz hortikulturno uređenje otoka najveći dio Maksimilijanove intervencije odnosio se na uređenje benediktinskoga samostana i nadogradnju luksuzne rezidencije na sjevernom rubu istočnog krila koja je najvažniji spomenik tzv. romantičnog historicizma u Dubrovniku. Nakon smrti nadvojvode Maksimilijana 1867. godine Lokrum je promijenio nekoliko vlasnika.

Od 1891. godine do početka Prvog svjetskog rata otokom su upravljali dubrovački dominikanci koji su u samostanu osnovali nižu gimnaziju dominikanskog reda. Nakon osnivanja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca otok je u lipnju 1920. godine predan na upravljanje Ministarstvu za narodno zdravlje u svrhu osnivanja lječilišta za ratnu siročad. Godine 1958. Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti na otoku osniva Biološki institut i otvara Prirodoslovni muzej u istočnom krilu samostana. U potresu 15. travnja 1979. godine oštećen je samostanski kompleks. Planiranu obnovu samostanskog kompleksa prekinuo je početak Domovinskoga rata tijekom kojeg je cijeli kompleks pretrpio znatne štete.

Zanimljivosti

Filip de Diversis, učeni Toskanac iz Lucce, prvi moderni nastavnik i reformator dubrovačke humanističke škole (1434. – 1441.), u svojem prikazu Dubrovnika kaže: „Lokrumski samostan bio je okružen vrsnim vinogradima, plodnim vrtovima i krasnim perivojima koji su privlačili mnoge građane i strance.“

Lokrumski Lazaret

Velika pandemija bubonske i plućne kuge, tzv. crne smrti, prenesena je iz Azije u Europu u 14. stoljeću. Prvi slučaj zabilježen je na otoku Šipanu, a bolest se ubrzo proširila i na sam Grad. Dubrovačke vlasti nisu smjele onemogućiti trgovinu zatvaranjem luke i prekidom kontakata s vanjskim svijetom. Mudri Dubrovčani nastojali su i dalje trgovati, pa je donesena odluka da ljudi, stoka, brodovi i roba prije nego stignu u Grad ostanu u četrdesetodnevnoj izolaciji. Veliko vijeće 1377. godine donosi odluku o uspostavi karantene, prvo u Cavtatu i na otoku Mrkanu, nešto kasnije na Bobari i Supetru, a od 1430. godine i na Dančama.

Odluku o gradnji treće karantene na sjevernoj strani Lokruma dubrovački Senat donio je 1534. godine. Veliki lazaret nikad nije dovršen, a njegovi ostaci vidljivi su i danas. Dvostruki zidovi u obliku četverokutne utvrde dužine po sto metara i visine od oko četiri metra imali su s unutarnje strane male izbe za boravak ljudi, sa zasebnim ognjištem u svakoj od njih. U središnjem dvorištu nalazila se gustijerna s pitkom vodom. Iznad sjevernih ulaznih vrata bio je natpis: „Skupljenim novcem od oporuka pobožnih ljudi dubrovački senatori podigoše 1557. Nek' svemogući Bog učini da nad ovom pomoću djelo ne propadne.“ Pretpostavlja se da je pred vratima lazareta stajala kapelica posvećena svetom Vlahu, zaštitniku Dubrovčana, ili je nad ulazom bio postavljen kip kasnije prenesen i uzidan u gradske zidine. Ta vrata zazidana su u doba gradnje Fort Royala, a otvorena su nova u istočnome zidu. Dubrovčani su s vremenom shvatili da bi lazaret, ako bi bio osvojen, mogao poslužiti neprijatelju kao snažno uporište iz kojega bi mogao biti ugrožen i Grad i luka. U međuvremenu, 1590. godine sagrađeni su lazareti na Pločama, za koje je vrijeme pokazalo da su bili najpraktičniji. Dubrovački senat 1647. godine donosi odluku da se kamen lokrumskog lazareta iskoristi za gradnju gradskih zidina. Na prostoru nedovršenog lazareta benediktinci podižu maslinik. U istočnom zidu otvaraju se nova vrata uz koja se gradi kućica za čuvara koji je živio u masliniku.

Dvije drvene kuće – Dockerove barake

Dvije drvene kuće podignute su jugoistočno od benediktinskog samostana sredinom dvadesetih godina 20. stoljeća za potrebe Državnog oporavilišta za djecu od šest do dvanaest godina, s mogućnošću prihvaćanja oko 140 mališana. Isporučila ih je Republika Njemačka u svrhu reparacije ratne štete nakon završetka Prvog svjetskog rata (1921.). Austrijske (Dockerove) barake, iako rasprostranjen sustav gradnje u zapadnoj i sjevernoj Europi krajem 19. st. i početkom 20. st. netipične su za Dalmaciju, te predstavljaju vrijedan graditeljski fenomen za područje Dubrovnika. U konstrukcijskom smislu to su montažne drvene kuće od prefabričnih dijelova, a tipološki pripadaju lječilišnim građevinama početka 20. stoljeća, na što ukazuje arhitektonski element trijema obuhvaćajući cijeli tlocrt građevine. Izvorne barake uklonjene su zbog lošeg stanja uzrokovanog štetom uslijed Domovinskog rata te su rekonstruirane 2015. godine.

Tritonov Križ

TRITONOV KRIŽ iznad uvale Skalica podignut je u spomen na mornare austrijskog ratnog broda Triton, usidrenog pred Lokrumom, koji su poginuli 9. svibnja 1859. od snažne eksplozije u kanalu između kopna i Lokruma. Od članova posade preživjela su samo desetorica. To je u Dubrovnik i na Lokrum dovelo nadvojvodu Maksimilijana Habsburškog (brata cara Franje Josipa I.), u funkciji zapovjednika Austrijske ratne mornarice, koji je u spomen poginulima dao podignuti križ na koji su uklesana njihova imena. Nadvojvoda se zaljubio u Lokrum na prvi pogled te je na kraju otok i otkupio.

Crkva Navještenja Marijina

Sjeverno od samostanskog kompleksa, na početku maslinika i botaničkog vrta, nalazi se crkva Navještenja Marijina (Gospa Nuncijata). Jednobrodna crkvica s polukružnom apsidom, gotičko–renesansnih odlika (15./16. st.), jedina je sačuvana crkvena građevina na Lokrumu gdje se i danas služe svete mise. U crkvici se nalazi klecalo cara Maksimilijana i njegove supruge Charlotte te njegova prijestolonasljednika Rudolfa i njegove supruge Stephanie.

Utvrda Royal

Zavladavši dubrovačkim područjem 1806. godine, Francuzi su uočili strateško značenje Lokruma te već iste godine započinju gradnju utvrde na najvišem vrhu otoka Lokruma – Glavica (97 m/nmv), koja s morske strane kontrolira pristup Gradu i dominira širokim horizontom sa strane pučine. Godine 1815. francusku okupaciju smjenjuje austrijska, a 1835. godine Austrija proširuje i ojačava francusku utvrdu i daje joj konačni oblik. Utvrda je kružnog tlocrta, površine oko 350 m², a sastoji se od predziđa s bastionima i glavne kružne utvrde, poslije nazvane „Maksimilijanov toranj“.

Lugareva kuća

Lugareva kuća smještena je u lučici Portoč, izgrađena u 19. stoljeću u doba Maksimilijana Habsburškog, a bila je namijenjena tadašnjem lugaru, odnosno čuvaru šume. Godine 2011. rekonstruirana je u informativni, promotivni i edukativni centar za posjetitelje. Objekt je smješten uz glavno pristanište otoka i preuzima namjenu svojevrsne recepcije – ulaza u Rezervat Lokrum.

U Lugarevoj kući nalazi se Centar za posjetitelje i suvenirnica (u kojoj se isključivo mogu kupiti proizvodi sa oznakom “Authentically Croatian Souvenirs”).

Charlottin zdenac

Ovalni zdenac sagrađen je u Maksimilijanovo doba, a služio je za prikupljanje vode koja se koristila za zalijevanje egzotičnoga bilja u Maksimilijanovim vrtovima. Područjem cijelog otoka razveden je sustav kanala za prikupljanje oborinske vode koja se slijevala u Charlottin zdenac i još dvije vodospremе na sjevernom dijelu otoka Lokruma. Pretpostavlja se da je Charlottin zdenac služio i za kupanje tadašnjih vlasnika i njihovih gostiju.

Mlinica

Prostor Mlinice smješten je u prizemlju građevine koja je sastavni dio kompleksa samostana. Mlinica za preradu maslina na Lokrumu obnovljena je i pretvorena u interpretacijski prostor koji prikazuje bogatu tradiciju maslinarstva i proizvodnje maslinovog ulja na ovom području. Posjetitelji mogu vidjeti autentične elemente poput korune, mandrative, mulužije i separatora, a kroz informativne panele saznati više o funkciji svakog dijela.

Uz tehnički prikaz rada mlinice, izložba obuhvaća i povijesni, običajni, simbolički i gastronomski kontekst masline – od njene uloge u svakodnevici i obredima do značaja u mediteranskoj kuhinji i medicini.

Unutar prostora postavljeni su i audiovizualni sadržaji koji prikazuju kako su se mlinice tradicionalno koristile, dodatno oživljavajući ambijent i omogućujući posjetiteljima da bolje razumiju proces proizvodnje maslinovog ulja.

Za one koji žele znati više

MLINICE ZA MASLINE U KONAVLIMA, ŽUPI DUBROVAČKOJ I DUBROVAČKOM PRIMORJU

MLINOVI I MLINICE MASLINE NA PODRUČJU DUBROVAČKE OKOLICE

POVIJESNI RAZVOJ MLINOVA ZA MASLINE

POVIJESNI RAZVOJ TIJESKOVA ZA MASLINE